/11 /11

Da ne bude zabune i laži – volim šoping.

Pogotovo volim kupovati za djecu.

Volim dotjerivati sve članove svoje porodice, volim uređivati svoj dom, volim jesti različitu i zanimljivu hranu, volim poklanjati prijateljima, i sve to, jasno, iziskuje čestu kupovinu i novac. 

Ali, trudim se da na tu zabavu ponesem i glavu. 

Pogotovo od kada sam, prije par mjeseci, čula zanimljivo predavanje čuvene i fascinantne profesorice androgogije dr Vesne Vuk Godina, te njezinu teoriju da društvo ovakvim kakvo jeste čine samo oni kojima je potrebno što više nesigurnih ljudi, neformiranih ličnosti, osoba sa poremećenim sistemima vrijednosti koji će sve svoje traume i deformacije svojih osobnosti riješavati na krasan način – kupovinom! Bilo kakvom kupovinom – kupovinom sebi, kupovinom drugima. Najčešće kupovinoom krajnje nepotrebnih stvari.

Pa, pogledajmo samo teve prodaju!

Kome još na svijetu treba električni čistač dlačica sa odijela!? Mislim, električni čistač dlačica sa odijela!

O čudesnim pilulama za mršanje, spravama čiji oglašivači obećavaju da će vas u trenu pretvoriti u Jeniffer Aniston, čarobnim metlama i slično, da i ne pričam.

Osobno me najviše potresaju »napadi« potrošačkog društva na djecu. Tako pred svaki praznik krenu reklame za igračke koje traju tako dugo da uspješno zaboravimo šta smo uopće gledali. Ali, igračke su barem primjerene za djecu, čak i kada su iz kategorije »nepotrebno« Zanimljivo je da se sada i posebni modeli mobilnih telefona sa omiljenim likovima iz crtića takođe nude.

I, sada, ako kupite – omiljena ste i najbolja mama, ili tetka ili strina ili dajdžinica... A, ako ne kupite - niste....

Onda predpostavljeno dijete odraste i postane, da upotrijebim moderan izraz – sponzoruša.

Onda se svi užasavamo.

A zašto tada?!

Odjednom, kao, nije OK da joj je materijalno važno, da je izabrala tipa po »kvalitetima« koje smo joj sami usađivali diveći se i veličajući one koji su nosili najveće i najljepše poklone, omalovažavajući one koje si takvo što nisu mogli, i, na kraju krajeva ni htjeli, priuštiti.  

Nedavno sam tokom slučajnog susreta s poznanicom na ulici ćaskala o uobičajenim temema tipa vrijeme, godišnji odmori, te pripreme za novu školsku godinu, što nas je dovelo i do neizbježnih i nenormalnih cijena.

Kako gdje, posvuda je jednako to da su cijene potrepština visoke, baš kao i činjenica da će ih roditelji, barem većina njih, bespogovorno nabaviti. Složile smo se obje.

Moja je poznanica dodala da bi sve bilo lako da djeci može kupiti »obične« stvari. Ali, kako sva druga djeca u razredu imaju odjeću i obuću, pogotovo obuću, renomiranih sportskih robnih marki, ona, tako, svojoj djeci, a ima ih dvoje, kako je rekla, u fazi kada brzo rastu, kupuje isključivo takvu obuću. I to često, jer markirane i cijenjene tene ipak nisu čarobne i okračaju kao i one jeftinije. Ali, eto, priča meni žena, radnica, koja sama odgaja svoje dvoje djece, nakon što mi se je požalila na užasno težak život, kako su samo takve tene prihvatljive.

Priča ona to bez osude, jer, kao i svaka majka, želi zaštiti svoje dijete.

Od svega.

Od hladnoće, bolesti, tuge, svih ostalih nedaća i muka, pa i od (potpuno neosnovanog) podsmijeha snobovskih školaraca.

Moja je poznanica samo jedna od mnogih u čiji je život i um potpuno zašlo potrošništvo, doslovno prokletstvo savremenog društva.

Iako ne volim priče tipa »kako su prošla vremena bila dobra«, svjesna da su tu romantičnu patinu i dobila i zaslužila samo zato što su davno prošla, neke su stvari ipak bile drugačije.

Šoping nije bio osnovni oblik zabave za cijelu porodicu. U časopisima pored svake fotografije sa crvenog tepiha nije pisalo ime kreatora i vrijednost haljine i cipela.

Kupovinom se roditelji nisu nesvjesno iskupljivali djeci za premalo kvalitetno provedenog vremena.

Nisu koristili šopinge da pokažu prestiž bilo kakvbe vrste.

Provodili su vrijeme sa svojom djecom. Znali su se zabavljati i bez krreditnih kartica. Pričali su im priče. Nisu kupovali skupe uređaje i nepotrebne cedeove na kojima im neki nepoznati glas pred spavanje prepričava dogodovštine omiljenih likova. Učili su ih da prave vrijednosti ne možemo kupiti novcem.

Jer fakat ne možemo.

Nisu im dizali samopouzdanje novom obućom i odjećom, čineći ih time boljim od drugih. Jer su znali ono što smo mi zaboravili – da je ta utakmica unaprijed izgubljena, jer će uvijek neko imati noviju i bolju i odjeću i obuću i tehničku opremu i igračku. Dizali su im samopouzdanje učeći ih da vole sami sebe zbog toga što jesu, zbog toga što su okruženi ljubavlju koja se ne mjeri veličinom rođendanskog poklona. Djeca čiji roditelji nisu imali dovoljno da kupuju markirano i previše nisu bili meta podsmijeha, jer se nije bilo smiješno smijati nečijoj neimaštini...

Nadam se da ću u ovom svijetu izbezumljenog šopingiranja ostati dovoljno razumna i sjetiti se, svaki put kada posegnem za potpuno nepotrebnom, a trenutno krajnje privlačnom budalaštinom na polici jedne u nizu pametnih izjava Mog Muža koji, važno je reći, takođe voli šoping - da u trgovine ne idemo da kupimo ono što nemamo, već ono što nam treba.