/11 /11

Ali, znam da bi bilo lijepo da svi muškarci na svijetu shvate da toalet papir ne raste u veceu i da smeće i mrvice po podovima ne čiste noću dobri patuljci...

Nedavno sam u parku nehotice (ili je ipak bilo hotice?) slušala ćakulanje dvije mame. Generalno, neka uobičajena i nikako pomena vrijedna priča koja je postala zanimljiva kada su u obradu uzele kućne poslove i nezadovoljstvo time što se njima ne bave njihovi muževi u mjeri koja bi žene usrećila.

»Ne samo da ne rade, već i ne cijene to da ti radiš. Ma, to je težak posao koji malo ko primjećuje. I koliko god težak bio, čak ne trošiš dovoljno energije da bi se pikao kao bavljenje sportom.«

Osim što me je nasmijala ova opaska, rečena napola u šali, navela me je da razmislim, pa evo, i pišem, o muževima/tatama i kućnim poslovima.

Kućni poslovi – sjeme razdora

Da li znate da je prema istraživanjima i statističkih podacima većine razvijenih država u svijetu, jedan od najvećih i prvih kamena spoticanja u bračnim zajednicama zapravo obavljanje kućnih poslova?!

Većina žena ima posao, pa ne prihvataju zdravo za gotovo i onaj koji ih kod kuće čeka. Budimo realni – fakat nema smisla to se ona mora hvatati pegle, a on kauča i daljinskog.

Nije puno drugačije ni sa mamama koje su mame puno radno vrijeme. Pogotovu ako su ikada radile, žene su više nego svjesne da je malo poslova ljepših, ali i iscrpljujućijih od njenog i očekuju pomoć. S pravom.

Negdje je dobiju, a negdje i ne.

Skandinavci, kaže statistika, najviše pomažu u kućnim poslovima, a mediteranski narodi vole zadržati tradicionalnu podjelu na muškarce i žene – dakle, on zarađuje pare i nosi vreću krompira i mijenja gume, a ona... hm... sve drugo.

More je situacija u kojoj žene i na takvo što pristaju, živeći pod utjecajem svoje tradicije, i to je njihovo pravo.

Žalosno je da pristaju i na to da se njihov ogromni posao omalovažava.

Moj Muž je, iako se ponekad ne bih složila sama sa sobom, dobar i pouzdan partner koji je uvijek spreman pomoći, sposoban obaviti male majstorije i pobrinuti se za veće, ali i okupati dijete, voziti starije gdje treba, kuhati, stavljati suđe u stroj, praviti spisak potrepština iz trgovine... Ima, naravno, i takvih stvari o kojiima nema blage veze, ali njih sada neću pomenuti kako bih stvorila što ljepšu sliku svog voljenog bića.

On u svakom društvu i rado naglasi i strašno hiperboliše fakat da je, kako kaže, papučar, i obavezno doda, kao pravi papučar, imponujući i meni i drugim ženama u društvu, »da je lijepo biti papuča na lijepoj ženskoj nozi«.

Ima dana kada moj papučar kontaktira najbolje sa daljinskim upravljačem, od svih stvari koje u kući imamo, ali generalno, držim se za sretnicu što se tiče ovog životnog segmenta.

Zakonom protiv »mačizma«?!

Jer, naprosto nevjerovatni su mi podaci da su u Španiji, prije zakona koji pomenuh u podnaslovu teksta, muškarci, bez svake zadrške priznavali, više od polovine njih, da nikada, ali baš nikada ne obavljaju niti jedan kućni posao. Zakon su u Španiji, jednoglasno, podržale sve političke partije, uključujući i konzervativne i tradicionalno katoličke.

No, statistika i u drugim zemljama kaže da ne bi bilo loše donijeti neku sličnu odredbu, ako je već pravo potrebno da se promijene naopake tradicije. Zaposlene Balkanke, tako, provode do šest puta više vrmena obavljajući kućanske poslove, nego njihovi, takođe zaposleni, muževi. A Balkanci svoju djecu čuvaju prosječnih I jadnih 15 minuta dnevno!!!!

Španci, eto, riješiše problem zakonom.

Na Balkanu, s obzirom na sve zakone koji bi bili potrebniji a ne postoje, nikome neće pasti na pamet ni da ga predloži i sastavi, mogu garantovati.

A, nekako sam i sretna zbog toga.

Jer, zar je stvarno zakon potreban da bi muž u 21. stoljeću promijenio pristup i kućne poslove i obaveze oko djeteta doživio kao dio svoje svakodnevnice, a ne samo povremenu pomoć voljenoj ženi?! Nadam se da nije. I da je svaki dan manje muževa koji se u svojim domovima ponašaju kao despoti.