/11 /11

-          Evo ti tvoji Cigani! – kaže Moj Muž zadovoljno.

Začas i oduševljeno shvatam da me je doveo u cigansku kafanu. Romsku kafanu. »Romani kafenava«, piše. Prvi romski restoran u Evropi, piše.

Penjemo se na galeriju. Za stolom do nas ljudi koji pričaju engleski. Dolazi konobar s menijem. Mlad Rom. Debeljuškast. Nasmiješen i zbunjen. Lijepo počešljan, primijetim, ko zna zašto… Naručujemo kafu. Posmatram lampe. Posmatram različite živopisne stolnjake, različite stolice, boje, slušam romsku muziku, prepoznajem melodiju pjesme »Ženi nam se Vukota«, u, predpostavljam, svojoj originalnoj, romskoj, izvedbi. Listam meni na kojem sve piše na dva jezika – slovenačkom - jer restoran je usred divnog grada na Dravi, i na romskom. Cijene bez poreza na dodanu vrijednost. Socijalno poduzetništvo. Projekat EU… U meniju piše i da je gatara tu, i tako shvatam funkciju stare Romkinje pored koje smo prošli na putu ka stepeništu… U kafu gata.

Potpuno sam očarana!

Cigani su postali moji od kada živim u Sloveniji, razmišljam o formulaciji rečenice Mog Muža. Ovdje, u Sloveniji, mnogi ljudi u mnogim malim krasnim razvijenim mjestima gotovo da nikada u živo nisu vidjeli Roma, ali imaju o njima izgrađena mišljenja. Mahom negativna. Svi redom poznaju barem nekog Cigu koji je nekome iskopao sav krompir s njive, pokrao bakar iz instalacija tek ugrađenih u kuću  u izgradnji, napao dijete… I ne sumnjam, zašto bi ljudi lagali? Ali teško je shvatiti da ih je tako malo čulo za cigansku strast i cigansku slobodu… Ciganske osobine  tako snažno ukorijenjene u svakog od njih da ih ne može sakriti ni prljavština ni izdžeparen novčanik…

I tako ja branim Cigane od kada živim ovdje, u Sloveniji, kada god ih se u malograđanskom konceptu pomene.

A to je često.

Debeljuškasti nam konobar donese kafu i pita hoćemo li nešto jesti.

-          Na detoksikacijskoj sam dijeti, hvala. – kažem ja.

I shvatam da sam to izgovorila s takvim olakšanjem s kakvim niko o detoksikacijskoj dijeti ne priča nakon što tri dana samo pije čudne napitke. Razočarano shvatam.

Začuđeno shvatam još nešto: Moj Muž čije su predrasude o hrani već prerasle u antologijske pričice u našoj familiji, naručio bi i jeo ovdje! U ciganskom restoranu.

-          Zašto da ne? – kaže osupnuto.

I mene je stid svih tih predrasuda kojih nisam bila svjesna.

I tražim samoj sebi opravdanja.

Nismo jeli u Kafanevi.

Ostavila sam mladom konobarcu dosta napitnine, ali nisam se osjećala bolje. Osjećala sam se, zapravo, još gore kada me je stariji gospodin, dok smo izlazili, zaustavio i upitao da li sam zadovoljna.

Krivi i kada nisu, da…

Vozimo se. Ćaskamo. Ponukana romskim restoranom razmišljam o jednom davnom događaju…

-          Ko je razbio prozor? – ponovila je nešto glasnije i strožije svojim autoritativnim glasom zamjenica direktora naše škole.

Mislim da se je zvala Jovanka. Možda sam to i izmislila. Bila je visoka. Držala se je ravno. Poput vojnika. Nosila je kratku frizuru kakvu je u to vrijeme nosila većina žena starijih od četrdeset. Dakle, iz moje tadašnje perspektive, biblijski starih. Nešto kao isfenirana i natapirana mini-val frizura, valjda. Ona, zamjenica Jovanka, mi je inače bila draga. Bila je vječiti koordinator za nas koji smo visili po sekcijama i takmičenjima i više važnosti pridavali svim izvanškolskim nego školskim aktivnostima.

-          Ko je razbio prozor? – pitala je još jednom.

Srce mi se popelo u grlo. Bilo smo tihi. Tiši nego ikada za tih zajedničkih osam godina, činilo mi se. Nastavnica likovnog izgledala je jednako uplašeno. Osjećala sam Samrin pogled. Saučesnički, iako nije učestvovala. Zreo, daleko zreliji od naših jedva četrnaest.

Ustaću, nema mi druge, pomislila sam.

Nije taj zadnji razred osnovne bio moje vrijeme, svakako.

Pogurali smo se, u šali, na malom odmoru, pred kabinetom likovnog i moj je ruksak bio odgovoran za staklo koje se sasulo po hodniku baš u trenutku kada je zvonilo i kada smo morali u razred.

Ustaću, pomislila sam. Priznaću. I onda će i onako upitno putovanje na Tjentište za mene propasti skupa sa svim upitnicima.

Nije taj osmi bio moje vrijeme, kažem. Dvije sedmice prije toga sam izbivala zbog upaljenog uha. Putovanje je bilo namjenjeno samo najboljim učenicama, a moje su ocjene tih zadnjih mjeseci težila ka promjeni kategorije. Jer me je od svega na svijetu, a te sam godine otkrila zanimljivu mješanicu – Remarquea, Perl Back, Mešu Selimovića i uz sve stripove – škola najmanje zanimala.

Niti na prethodna dva putovanja u toj školskoj godini – na ekskurziji u hrvatsku Istru i Sloveniju, (što tada još nije bilo inostranstvo, već domovina) i na Pale, na nešto kao predvojničku obuku, – nisam se našla u društvu s primjernim ponašanjem. Sve sami štreberi i sve sami mangupi. Ništa tragično – smijanje u sobi do kasno u noć, budalesanje po hodnicima, nepospremljeni kreveti, prespavani obroci – ali hajde ti to objasni nastavnom kadru?!

Ustaću, mislim, i teška se srca odričem sedmice na Tjentištu. I guram klupu da si napravim prostor. Razred je idalje tih. Nismo baš bili ekipa odanih ispali iz Ćopićeva pera. Ali drugovi smo. Jesmo drugovi. I u trenutku kada već stojim i osjećam poglede na sebi, čujem glas:

-          Ja, drugarice nastavnice… Nisam namjerno. – otegnuti vokali, dubok, tih, pomalo tragičan glas.

Kenan stoji. Njegov glas je uvijek takav. Nikada ne govori previše.

Dječak za kojeg niti u jednoj fazi pisanja spomenara nisam napisala da je moj najbolji drug.

Romski dječak koji nam se je pridružio u četvrtom razredu kada se njegova porodica doselila odnekud iz provincije. Miran i tih. Tamnoput, tamnokos, nizak, pravilnih crta lica. Imao je lijepe zube i osmijeh, iako se je smijao rijetko. I nije mi bilo čudno što su mnoge curice bile zaljubljene u njega.

Već drugi dan u našem razredu Kenan je, nenavikao na diktaturu vječite predsjednice našeg razreda i moje najbolje drugarice Samre, koja je bila zadužena za red i mir u učionici kada naša učiteljica izađe da mahala sa drugim učiteljicama, pokazao da s njim nema šale. Samra je, naime, procijenila da Kenan ugrožava njezin red i mir i opalila ga svojim oružjem – teškim dnevnikom po glavi. Kenan je lijepo ustao i  opalio Samru svojim oružjem – stisnutom pesnicom direktno u nos. Raskrvario ga je, naravno. Godinama smo se prisjećali tog događaja, jer je Samra tvrdila da je njezin orlovski nos, koji i nije toliko orlovski koliko je ona mislila da jeste, tada promijenio položaj. Samra i Kenan su malo nakon toga izgladili odnose i on nam je bio drug. Svima. U tom istom, četvrtom razredu, Kenanov je tata poginuo u teškoj nesreći na radnom mjestu. U rudniku, čini mi se.

-          Nije on! – kažem glasno! – Nije on! – ponovim. I niti u peti mi nije Tjentište ali mi je srce veće od Amerike i od cijelog svijeta. Stripovski pravedan i velik trenutak. – Ja sam! Slučajno, ruksakom! –

Zamjenica Jovanka me s prezirom pogleda.

-          Sjedni. – kaže.

-          Nije on. – govorim. – Recite joj da nije on! – Svi šute. – Samra! Reci da nije on! – I Samra šuti… I do danas ne znam zašto je šutila Taca, uvijek glasna i pravedna.

-          Sjedni! – ponovi.

Stojim. I Kenan stoji.

Jovanka me ignoriše. Ne ruži samo Kenana. Obraća se razredu. Priča nam kako smo najgori od svih šest osmih razreda. U svakom nas je bilo preko 35. I nismo bili najgori. Autoritativna je … Ne slušam je.

Samra i ja smo u redu do vrata. Možda u trećoj klupi. Ona sjedi do zida. Kenan je u srednjem redu. U zadnjoj klupi. Stoji. Jasno se sjećam…

Davno je to bilo. Ovog aprila navršile su se 24 godine od kada je moj ruksak razbio staklo i moj drug Kenan preuzeo odgovornost za to.

Nakon časa došla sam do njega i rekla mu hvala. I on je rekao:

-          Meni je svakako svejedno. Svi misle da sam kriv i kada nisam… A tebi se ide na Tjentište. –

U dobrom filmu ili knjizi bih ga barem zagrlila.

U holu stare škole u Švrakinom selu koja je uvijek smrdila na vlagu i razmočene krede, kojoj smo pripadali i mi iz C faze Alipašinog polja po logici jasnoj samo administrativnim mediokritetima, to se nije desilo.

A Kenan je za mene učinio nešto što u pravom životu nikada niko do tada s titulom mog najboljeg druga ili drugarice nije.

Sedmica na Tjentištu bila je najbolja sedmica mog osnovnog školovanja. To da su nam umalo svima snizili vladanje po povratku je bilo dramatično, a sada je divna uspomena…

Nikada ni sa kim o tome nisam pričala, ali Kenanova misao da je kriv i kada nije zauvijek je promijenila moj pogled na Rome…

Krive i kada nisu.

Nije Kenan bio jedini Rom kojeg sam poznavala.

Moja je osnovna, rekoh već, bila u Švrakinu. Sarajevskom naselju koje je bilo dom mnogim Romima. A u našoj C fazi je u moru zgrada bila i jedna napuštena kuća, odmah ispod trolejbuske ceste u koju su se naselili Romi i koju smo svi zvali »ciganska kuća«… Poznavala sam mnogu romsku djecu. Mali Rom razbio je mom bratu glavu jednom i zato i trideset i više godina nakon toga ima na obrvi vrlo šarmantan ožiljak. Posmatrala sam mnoge romske porodice u tramvajima, trolejbusima, po gradu…

Nakon tog događaja sa Kenanom, drugim očima.

Krivi i kada nisu, da… U društvu koje ne daje priliku drugačijima…

Ali, iako je to, zbog sve silne krvi koja se je kasnije prolila teško prihvatiti kao istinu, sarajevski su klinci bili bića bez dijela u mozgu u kojem nastaje ksenofobija.

Naravno da smo znali da su Romi drugačiji od nas.

Uvijek su bili prljaviji, slobodniji, suroviji i strastveniji.

Ali, voljeli smo se. Tako se moji prijatelji i ja još uvijek sjećamo Huse kojeg smo cijelo jedno veče učili, jer se je želo opismeniti za jednu Sanju iz A faze zbog koje si je izrezao ruke da svojoj neuzvraćenoj ljubavi doda i vidljivu tragiku, brojeve ćerilicom!

A Husin je tata u dokumentarcu snimljenom o njima rekao da »ima sinovi za čitav fudbalski tim i rezerva«.

Tu osnovnu školu u Švrakinu završili smo normalno, kako treba – uz malu maturu, suze, izlet na Vrelu Bosne, dernek kod Almedine iz VIII 1… Već u drugom razredu srednje bili smo prekinuti granatama.

Mi, naš razred, naša generacija, a družili smo se, što u školi, što po naseljima, družili smo se mnogo – nikada nismo organizovali nikakvu godišnjicu.

Jer na tim godišnjicama bi nas falilo…

I sama činjenica da smo preživjeli bila bi kao teško kurčenje…

I tako… Uz Tacu s kojom se čujem svaki dan, iako već deceniju živimo u različitim zemljama, zahvaljujući Fejsu znam ponešto o svojim preživjelim drugovima iz VIII4: Igorov sinčić skuplja sličice nogometaša negdje u Americi, Sanel je oženio srednjoškolsku ljubav, Vildan objavljuje smiješne foto-montaže sa sobom u glavnoj ulozi. Kenan živi u zelenim neboderima u C fazi i ima veliku porodicu. Idalje je lijep. Arijana I. izgleda odlično i sinovi su joj odrasli i krasni, druga Arijana je operisala nos i bavi se politikom, Josipa ima dvije prekrasne kćeri i i dalje najljepšu kožu, Mina je big ass u svijetu bh. mode, Sanjin Relja je tačno godinu mlađi od moje Eme i neodoljiv, isti mati. Naidi sam se nedavno obradovala kod frizera. Safet je revizor u gradskom saobraćaju. Brankicinu mamu sam srela u samoposuzi. Azra nosi kraće suknje nego u školi. Rafet nije u zatvoru kao što se pričalo, već radi u mesari. A Anela u granapu u Švrakinu… Ne znam gdje su Meliha. I ona dugonoga Raza… I poneke sam i zaboravila… Samrin profil ponekad prošpijuniram. I još mi nedostaje…

I tako…

Moram se zaustaviti…

I razmisliti o tome šta ću naručiti kada slijedeći put, uskoro, odem u Romani Kafenava…