/11 /11

»Oprostite neprijateljima, ali, nikada nemojte zaboraviti njihova imena« (John F. Kennedy)

Najteža stvar u vezi sa opraštanjem u svakodnem životu i svakodnevnim odnosima je to da opraštanje od nas zahtijeva da se suočimo sa realnošću naših osjećaja prema ljudima koje najbolje poznajemo. Dovoljno teško je oprostiti i tuđincu kojeg vjerovatno nikada više nećemo vidjeti, a kamoli tek osobi koju volimo i kojoj vjerujemo. Naša porodica, prijatelji, ljudi sa kojima provodimo vrijeme bilo doma ili na poslu – nisu oni koji poznaju samo našu stranu ličnosti koju krase isključivo vrline, već i mane i greške. I kada se ti ljudi na bilo koji način okrenu protiv nas, razočarani smo i povrijeđeni.

Šta je opraštanje?

»Nijedna osveta nije tako savršena kao opraštanje« (Josh Billings)

Svi mi imamo neka bolna iskustva iz prošlosti, i, prije ili kasnije, svako od nas napravi pogrešku kada pokuša pobjeći toj prošlosti. Radi se o tome da nas prošlost, bez obzira na to koliko brzo letimo kroz život, uvijek nekako uspije uloviti.

Opraštanje je oblik suočavanja s tom prošlošću koji nas oslobodi vječitog bježanja od nje. Čin je koji nam pomaže savladati ljutnju i mržnju koja jede iznutra, a istovremeno je čin velike moralne i osjećajne snage, pogotovo kada opraštamo velike stvari kao što je partnerova prevara ili krađa, ili laganje ili, u najgorim slučajevima fizičko nasilje, pljačka… Radi se o iskustvu mira i razumijevanja koje dosežemo kada postepeno smanjujemo osjećaj ogorčenosti prema osobi koja nam je nanijela bol. U tom pogledu je opraštanje istovremeno i proces učenja i spoznavanja da djela koja su nas povrijedila, ma kakva ona bila, nisu dio naše ličnosti i da ih zato ne smijemo primati suviše osobno. Opraštanje nas isprovocira da odbacimo destruktivne misli i predstavimo si bolju budućnost u koju vjerujemo, bez otežalog osjećaja povrijeđenosti.

Drugim riječima rečeno, postajemo svjesni da ne možemo živjeti u sadašnjosti i stvarati novu, uzbudljivu budućnost za sebe i za svoje najdraže, ako smo pri tom neprestani zarobljenici prošlosti.

Kroz proces opraštanja uspijevamo se osloboditi stajališta koja neko drugi ima o nama i približavamo se istini o vlastitoj dobroti.

Iz ovoga bi lako mogli doći do zaključka da je opaštanje nešto što činimo za sebe, ne za drugoga. Ako oprostimo riješimo se prošlosti i otkrijemo skrivene motive naše podsvijesti koji su nas opterećivali.

Šta nije opraštanje?

»Uvijek oprostite neprijetelju! Ništa drugo ga nemože tako razljutiti!« (Oscar Wilde)

Opraštanje, generalno, znači riješiti se neprijateljskog odnosa prema karakteristikama koje neka osoba neće ili ne umije da savlada, te vas time povrijeđuje. To naravno, nikako ne znači da s atom osobom ponovo moramo biti u prijateljskim odnosima. Važno je da prestanete mučiti sebe i svoju okolinu, a to da li ćete se opet družiti s određenom osobom nema više veze sa opraštanjem, već samo sa vašom ličnom procijenom i odlukom.

Opraštanje ne znači:

• Da dozvolite drugoj osobi (čak i ako je vaš najbliži porodični član u pitanju) da vas idalje zlostavlja, vara ili na bilo koji drugi način žalosti.
• Da ćete ostati u lošem braku, ako, predpostavimo, vaš partner nije u stanju promijeniti svoje loše navike.
• Da ćete nastaviti prijateljevanje sa osobom koja je prema vama neprijateljski nastrojena.
• Da u ekstremnim slučajevima (kao što je, recimo, diskriminatoran ili spolno nasilan šef) nećete tražiti pravnu pomoć prilikom riješavanja problema.
• Da opraštate protiv svoje volje.
• 
  

Mogućnost izbora

»Griješiti je ljudski. Opraštati je božanski.« (Aleksandar Pope)

Izbor je značajan sastavni dio opraštanja! Drugačije rečeno – oprostiti je moguće samo zato jer smo sami tako odlučili. Niko vas ne može prisiliti da postupite u suprotnosti sa ličnim ubijeđenjima. Niko vas ne može prisiliti da nekome nešto oprostite! Ako osjećate da za to niste zreli i da bi vam takva odluka bila u određenom trenutku »pretvrd zalogaj«, radije ostanite pri svome. Unutrašnji glas je uvijek u pravu. Istina da je opraštanje u većini slučajeva nimalo lagan izbor. Ali, zamislite na šta bi ličili ljudski životi kada niko nikome ništa ne bi opraštao.

Odluka o opraštanju mora uvijek doći iznutra i treba biti svjestan da za nju nije dovoljna samo dobra volja. Najsnažniji izvor moći je vlastita potreba i vlastita spoznaja.

Nivoi opraštanja

»Ljubav je čin beskrajnog opraštanja« (Peter Ustinov)

Čin opraštanja se dijeli na četiri različita nivoa:

1. Ljutnja na osobu za koju mislite da je uradila nešto slabo, radi čega ju optužujete za svoje bolne osjećaje. Kao uzrok stresa u kojem se nalazite definišate njezin čin, a ne svoje izbore. Pri tome zaboravljate da sami možete izabrati kako ćete se odnositi prema toj situaciji, i u mentalnom ste stanju kada vas more ljutnje i osjećaja povrijeđenosti navode na misao da oprostiti i nije baš najbolja ideja.
2. Nakon prve navale bijesa i tuge polako postajete svjesni da su vam ovi osjećaji totalno beskorisni te da loše utiču na vašu emotivnu ravnotežu, u gorim slučajevima čak i na zdravlje. Proučavate mogućnost popravljanja štete u odnosu s tom osobom, i stvarate prve korake na putu ka opraštanju. Ili počnete problem posmatrati sa stajališta osobe koja vas je povrijedila, ili jednostavno odlučite da na sve zaboravite. S vremenom ljutnja popušta, a posljedice mogu biti raznolike – može se desiti da bijes prema onome ko vas je povrijedio kasnije u životu reflektujete na druge ljude koji nisu ni krivi ni dužni.
3. Treći nivo opraštanja počinje kada vidite konkretne rezultate oprosta i odlučite da ćete prestati da se ljutite i budete ogorčeni. Na ovom nivou ne razmišljate toliko o svome bolu i ili radite na popravljanju odnosa, ili prestajete gledati na nastalu situaciju kao na problem. U svakom slučaju, odlučni ste oprostom prevazići situaciju, jer već ste svjesni da je to daleko korisnije od druge opcije. Na ovom nivou opraštanja postajete svjesni da vam psiholozi ne mogu reći koliko će koja faza trajati i da to ovisi samo od jedne osobe na svijetu – vas lično.
4. Ovaj nivo vas dovodi do donošenja proaktivne odluke da li ćete opet u životu biti žrtva nečijih dejstava. Hoće reći, opraštate unaprijed, prije nego što se dovedete u situaciju da vas neko na sličan način ponovo povrijedi. Taj nivo se najčešće pojavi praćen slijedećim mislima:
   • Neću svoj dragocijeni život trošiti na ljutnju i bol, i zato će moji osjećaji biti drugačiji. Sposobna/an sam oprostiti i sebi i drugima.
   • Znam kako boli kada drugi ne oproste meni. Svojim ponašanjem ne želim povrijediti druge ljude, zato ću se sa problemom ili suočiti ili ću ga zaboraviti.
   • Život je pun divnih trenutaka i ljudi, i ja sve to treba da propustim baveći se prošlošću i ružnim uspomenama!?
   • Ljudi se trude i griješe, i najbolji način da damo podršku jedni drugima je da ponudimo razumijevanje. Prvi korak u tom procesu je oprostiti ono što je prouzročilo zamjerku.
   • Svako, sa mnom na čelu, prije svega brine za svoje lične interese, pa moram očekivati da će me povremeno zbuniti to kako neki ljudi ostvaruju svoje ciljeve, ali, ako shvatim da je to sastavni dio života – zašto onda da se uznemiravam?!

Te nivoe opraštanja ne prate svi ljudi i sve situacije na isti način. Postoje ljudi koje toliko volimo da smo, kad asu oni u pitanju, gotovo uvijek na četvrtom nivou: otvorenog srca i puni razumijevanja. Opet, drugi nam nisu tako bitni i zbog njih možemo i godine provesti na prvom nivou. Važno je upamtiti da mogućnost izbora imamo. I da bismo trebali da je upotrebljavamo onako kako je za nas najbolje.

A ako odlučimo ne opraštati?

»Slabi ne mogu opraštati. Opraštanje je vrlina snažnih« (Mahatma Gandhi)

Naravno da na to imamo pravo i vjerovatno će nam se u životu dogoditi da nešto nekome nećemo moći oprostiti. Važno je da to ne postane praksa i da pretjeranom osjetljivošću ne pišemo stranice vlastite istorije nelijepim bojama. Ne opraštati znači nositi teško breme koje će druge ljude odvraćati od vas, a vas same svakodnevno činiti sve povrijeđenijom i ogorčenijom osobom. U krajnjoj liniji to znači da nećete biti sposobni da volite, pa samim time i da budete voljeni. Pa, izaberite sami!

***

Zanimljive tekstove koje je napisala naša Adriana Kuči u kolumni "Mamina posla" pročitajte ovdje KLIK