/81 /11

Priča o gradiću Palmyri u Siriji počinje nekada davno, davno, čak u drugom stoljeću prije nove ere. Tada su u ovom srcu sirijske pustinje živjeli ljudi duboko predani svojoj politeističkoj religiji i vrhovnim božanstvu Belu, te njegovim vjernim slijedbenicima bogu Sunca Aglibolu i bogu Mjeseca Yahribolu.

Najvećim su vrijednostima, kao i svi stari narodi, smatrali dugovječnost, a simbolizirali su je grožđem, vjerujući u nadnaravne moći ovog voća, te plodnost, simboliziranu jajetom.

Sklonište za karavane

Govorili su dijalektom aramenskog, odnosno, Isusovog jezika, proučavali i poštivali govor zvijezda, odnosno, astrologiju, u velikom svetištu prinosili na oltaru žrtve u vidu životinja svojim božanstvima… Bavili su se, uglavnom, sakupljanjem plodova palmi iz obližnje i fascinantne oaze, nastale zahvaljujući Afqi, izvoru tople vode u blizini, od kuda i ime ovoga grada. Palmyra se, doduše, na arapskom zove Tadmir. Postoje brojna obrazloženja ovog imena, ali meni se je najviše dopalo da znači »grad palminih plodova«. Hoće reći grad datula.

Pored toga, bili su, kroz vijekove, i veliki biznismeni, zahvaljujući svom zavidnom položaju u vrijeme kad su je osvojili Rimljani, jer je bila idealno sklonište za karavane koji su se kretali između Iraka i današnjih Sirije, Libanona, Izraela i Jordana, prodajući svilu, odnosno, transportujući je od Kine do Mediterana.

Teško se može dogoditi da provedete koji dan u Siriji, a da vas oni sa malo više iskustva ne upute, prijateljski, da obiđete ovaj dio planete. Obavezno. A pridjevi koji čujete uz ime ovog mjesta sami su pozitivni superlativi. Isto je pročitate li kakav propagandni, turistički materijal, pogledate li koju internet stranicu o Palmyri… Interesantne priče, slike koje oduzimaju dah…

Do sada mi se je češće dešavalo da se razočaram u sličnim situacijama, jer moja je mašta redovno uspijevala da me stavi u neugodnu poziciju, stvarajući daleko nevjerovatnije prizore od onih sa kojima sam se susretala. I, kada smo uveče doputovali u grad, očarani prizorom prelijepe i bajkovito osvijetljene citadele, odmah nakon što smo izašli iz auta ljudi su počeli da nas vuku za rukave i predlažu svoje hotele, svoje restorane, svoje kafiće… Teško ih se je riješiti i ovo je vrlo uznemiravajuća situacija, u biti, iako se možda tako ne čini. No, bila sam uvjerena da je ono moje razočarenje u toku…

Kraj januara nije turistički atraktivan dio godine za posjetu Palmyri. Turisti, naime, navale ovamo krajem februara i puno ih je sve do ljeta. I opet u jesen. A policija se, saznali smo, tokom sezone, neprestano bori sa domaćim uslužiteljima u namjeri da ih spriječi u maltretiranju turista napornim nuđenjem svojih usluga. Ove godine hladni je val djelomično zakačio i Siriju, tako da nam je recepcioner hotela užasnut saopštio da je oko nule stepeni već dvije sedmice.

Palmyra trenuto ima oko 30 hiljada stanovnika, i kada se vozite urbanim dijelom grada, izuzev nekolicine lijepih hotela, malo šta vam može privući pažnju – zgrade su monotone i sive. Obično dvokatnice. Ulice su prljave i pune smeća, prodavnice su i kasno uveče otvorene i pretrpane, uključujući i izlog cvjećarnice, koliko god to čudno zvučalo… Jedino što zaista ushićuje fakat je da na svakom ćošku možete vidjeti one arhaične mercedese. Očito, to je najpopularnije prevozno sredstvo u Palmyri. Uz one majušne kombije na tri točka kakvog posjeduju braća Troter u »Mućkama«...

Čarobni ostaci grada

A onda smo otišli posjetiti ruševine grada koje se prostiru na više od šest kvadratnih kilometara, u neposrednoj blizini urbanog centra grada.

I ovaj put ni mašta nije bila u stanju postaviti zamku.

Pred nama su se ukazali nevjerovatno impresivni ostaci grada u pustinji, koji su zaista u stanju oduzeti dah svojom ljepotom i veličanstvenošću, te pokazati čovjeku, na elegantan način, bez namjere, kako je zapravo sićušan.

Palmyra je procvijetala i postala poznata širom svijeta nakon što su je Rimljani porobili. Istorija kaže da je car Adrian, nakon što je posjetio Palmyru bio tako očaran njezinom ljepotom da joj je dao nezavisnost. Iz zahvalnosti, građani su gradu promijenili ime u Adriana Palmyra, ali, vrijeme nezavisnosti nije dugo potrajalo. Rimski car Severus, inače rođeni Sirijac, oduzeo joj je autonomiju, ali je građane tretirao vrlo lijepo. Za vrijeme vladavine Caracalla izgrađene su nove ulice, hramovi, kupole, stupovi, gradski trg, amfiteatar i ostala gradska infrastruktura, što ju je učinilo jednim od najljepših gradova u ogromnom Rimskom carstvu. Jedino, loš ukus u ustima ostavi pomisao na robove koji su tada bili i radna snaga i tehnologija… No, nema smisla sitničariti toliko vijekova kasnije…

Zenobia - kraljica, političarka, vojskovođa

Najpoznatija vladarica Palmyre kraljica je Zenobia. Ona je stupila na prijesto kada je njen muž, kralj Auzian izgubio zdrav razum jer im je, zato što se suprostavio Perzijancima kako bi pomogao Rimljanima, koji su mu iz zahvalnosti dali titulu vladara Istoka, mučki ubijen sin. 

Zenobia je, kažu predanja, bila poznata po svom nevjerovatno snažnom karakteru i ljepoti, a Palmyrom je vladala na način koji je iznenadio i Istok i Zapad. Bila je nadarena za strane jezike, pa je, pored maternjeg, govorila i grčki i egipćanski. Za vrijeme svoje vladavine odškovala je u svom okrilju brojne filozofe i pjesnike. Kažu da je imala i široko znanje o političkim pitanjima, a njezina je osnovna ambicija bila riješiti se rimske vlasti. To joj je, kao sposobnom vojskovođi i uspjelo, i u kratkom periodu slobode u Palmyri je dala iskovati kovanice novca s njenim likom i likovima njezinih sinova. Narod ju je slavio i divio joj se.

No, Aurelije joj se je ubrzo osvetio. Palmyra je poražena, a kraljica je, tada stara oko pedesetak godine, okovana u zlatne lance i odvedena u ropstvo u Rim. Priča o njenom kraju je nekolicina. Prema najuvriježenijoj verziji, u Rimu se je otrovala i umrla. Ima istoričara koji tvrde da je zaista skončala tamo, ali kao robinja, umrijevši prirodnom smrću.

Danas je Palmyra puna simbola svoje kraljice kojom se očito, i s razlogom, ponosi. Jedan od hotela nosi njeno ime. Nedaleko od Palmyre, u pustinji, nalazi se pustinjski kamp s njezinim imenom, gdje turisti mogu boraviti u stilu života iz vremena karavana, a jedna od dvije kamile koje su nam ponuđene na jahanje  bijela, lijena ljepotica zove se – Zenobia. Drugoj je ime Sahara.

Grad pod zaštitom UNESCA

Po svijetlu dana Palmyrom nas je vodio turistički vodič Farid koji je svoj engleski usavršio studirajući sedam godina u Australiji. Pokazao nam je oltar koji je, od prvog vijeka prije nove ere, kada je sagrađen, promijenio tri različite religije – od prvobitne, za koju se vjeruje da je kasnije bila temelj grčkoj i rimskoj, do krišćanske, te od krišćanske do islamske.

Farid nam je pokazao i monumentalnu kapiju, glavnu ulicu, oivičenu stupovima, hram kralja Bela, gradski trg gdje su održavane aukcije na kojima se je tada sve prodavalo…

Ovdje, baš na mjestu gdje se sada nalaze ruševine građani su Palmyre imali sagrađene male kućice i živjeli su sve do 1938. godine, kada je Francuska, kolonizator ovog teritorija, odlučila da ih iseli i zaštiti ovo istorijski značajno nalazište. Palmyru je zaštitio UNESCO, a amfiteatar na kojem smo mi stajali za nevjerovatno vedrog januarskog prijepodneva i zamišljali borbe životinja o kojima je govorio vodič, iskopan je tek 1950. godine. Sve do tada bio je zatrpan pijeskom. Arheolozi, mahom iz Poljske, kazao nam je Farid, ne odustaju u pokušajima da pronađu ostatke Zenobijine palače koju je bijesni Aurelije dao sravniti sa zemljom i na njoj dići vojni kamp. Iako, Zenobia nije mnogo boravila u svom velelepnom zdanju. Živjela je životom vojskovođe i političarke, imala je mnogo neprijetalja i uglavnom se je morala skrivati.

Za kompletan obilazak Palmyre potrebno je dva tri sata. Na tom putu ko zna koliko puta vas prekinu djeca koja prodaju razglednice, ljudi koji žele da od njih kupite lančić ili maramu... Pa, i oni su neophodni djelići koji čine ovaj mozaik.      

Baš poput »Beduin Cornera«. Iako se radi samo o turističkoj atrakciji, na šta upozorava naš vodič, ovi veliki šatori, postavljeni među kaktuse, uspijevaju dočarati imidž života beduina kakav zamišljamo. U okolini ovoga grada nalazi se nekolicina šatora pravih beduina. Nismo ih uznemiravali u njihovoj svakodnevnici svojom posjetom, ali, eto, nismo mogli da se ne upitamo koliko im život mora biti težak dok mjesecima provode hladne noći u pustinji, bez vode…

Palmyra nudi i mogućnost safarija pustinjom. I vjerovatno još mnogo toga što za svoje kratke posjete, iako smo se gladno trudili upiti što više toga, nismo vidjeli.

U svakom slučaju, nešto je što zaista vrijedi vidjeti. I nakon posjete ovom drevnom gradu, teško je zamisliti onoga ko se ne bi osjećao kao daleko bogatiji čovjek nego što je bio prije svog susreta s Palmyrom.