|
blur 77 -> RE: Anksioznost?? (6.3.2012 16:34:46)
|
Bibo [image]http://www.ringeraja.ba/forum/smileys/smiley36.gif[/image], sigurno na radiju puste nasnimljenu muziku, pa se stalno vrte iste stvari, a ti si eto obratila paznju bas na tu. Sad zapamti neku drugu i vidjeces da se i ona ponavlja.
Jucerasnju temu preskacem[image]http://www.ringeraja.ba/forum/smileys/smiley36.gif[/image], rado ga se sjecam, ali mi trenutno nije do njega, toliko budem umorna sto bi rekla Rabi, pa bih radije odspavala. A i dugo sam to radila ne zbog uzivanja, nego i kad mi nije do toga, zbog reproduktivnih razloga, pa mi i dojadilo.
Zelje, snovi, mastanja...I to se kod mene dosta izmijenilo, sad samo razmisljam o zdravlju, pa ostalo kako bude, i kad se molim, molim samo za to. Zelim da rodim jos jedno dijete, pa kad malo porastu da se zaposlim, sanjam o tome da se vratim u svoju zemlju, nikako da prihvatim zivot vani, bez mogucnosti zaposlemja, jer ne vidim sebe kao zenu koja sjedi doma, i izigrava domacicu. Uvijek sam o sebi mislila kao o zeni koja ima svoj zivot i svoju slobodu, a kad sam se udala nekako mi se sve to poremetilo, a toliko dugo sam analizirala sve, svoj odnos sa suprugom i mislim da sam donijela par pogresnih odluka, kao rezultat ne rjesavanja problema u pravom trenutku, vec prelazenja preko istih i trpanja pod tepih, e to se sve nagomilalo i ja sam pukla po savovima. Spontani je bio samo okidac, a dugo sam u sebi trpjela razna nezadovoljsta i poslom i nemogucnoscu dogovora sa suprugom oko mjesta zivljenja, jer ja sam godinama odbijala otici vani, jer sam potpuno bila zadovoljna i ispunjena svojim zivotom, Bas sam uzivala, setala, drustvo, putovanja, nikakvih obaveza osim sebi ugoditi. E onda dolazi brak, moj odlazak, usamljenost, nikakve obaveze, sve sto sam imala odjednom nestaje, Ocajan osjecaj ustati i ne znati sta raditi taj dan. I kao slijed svega toga anksioznost
Ovaj poremecaj me je mnogo, bas mnogo promijenio.
Djetinjstvo super, srecno, bezbrizno, roditelji pozrtvovani, puni ljubavi, mi smo centar svijeta za njih i sada, mozda i previse poneseni za nama. Ja sam bila bolesljivo dijete, zbog toga i razmazeno previse, bila sam stidljiva i uvijek strahovala za svoje najblize, da im se nesto lose ne desi. Hm, mozda ja od djetinjsta i vucem anksioznost. Kad se sjetim djetinjsta oko mene je sve suncano, vedro, svuda je pjesma. Ali sam uvijek bila nekako nervozna, ja sam to pridavala svojoj razmazenosti, jer su mi svi uvijek udovoljavali i uvijek je moralo biti sve po mome, zato i mislim za sebe da sam sebicna, ali ne u smislu da hocu sve za sebe, jer ja dajem sve i pomaem i brinem.
Ljubav... Imam stabilan brak, muza koji mi je najveca podrska u svemu, mi smo zajedno vise od decenije, tako da su i ljubimora i trzavice iza nas. Sigurno da su prva zanesenost i strast prosli, ali ostala je ljubav, povjerenje. Sad nam je najveca okupacija beba, da njoj ugodimo, da joj sve pruzimo, mozda svoj odnos malo i zapostavljamo, Ne znam, previse sam se bojala braka, meni je moja sloboda bila svetinja, ja kazem da sam jako tesko sve to prihvatila, upravo zato sto sam razmazena i sebicna. A muz mi je pruzio sve, zato se ponekad i osjecam krivom
Ovo je sve ukratko, ako se cega sjetim pisem
|
|
|
|