|
nevenkagaragic -> RE: Moj sin Denis (12.3.2010 21:28:56)
|
Na jednom hrvatskom forumu "ram" mi je napisala (prenosim u celosti) :
"draga Nevenka, ovo sam pronašla na jednom blogu i jako me je dirnulo.
Šta je normalno kad izgubiš dijete?
Normalno je da imaš suze iza svakog osmijeha kada shvatiš da netko važan nedostaje u svakodnevnici tvog obiteljskog života.
Normalno je da se pokušavaš odlučiti što ponijeti na groblje za rođendan, Božić, Uskrs, Novu godinu...
Normalno je da se osjećaš kao da ne možeš sjediti ni minutu više, a da ne ustaneš i vrisneš, jer više ništa ne možeš presjediti.
Normalno je da ne spavaš dobro, jer ti tisuće «ako» i «zašto» prolazi kroz glavu i to neprestano.
Normalno je da ti se nesreća ponavlja pred očima i u mislima, tako da se uhvatiš za glavu nadajući se da će to prestati.
Normalno je da uključiš TV čim uđeš u kuću da bi pravio buku jer je tišina zaglušujuća.
Normalno je zuriti u svakog dečka koji je jednako star kao moj sin. I onda..razmišljati o tome koliko bi godina on imao sada. Zatim se upitati zašto je važno to zamišljati - jer se nikada neće dogoditi.
Normalno je da svaki veseo događaj u tvom životu ima tugu u pozadini koja vreba u blizini, zbog praznine u tvome srcu.
Normalno je pričati o smrti tvog djeteta kao da je to normalan, svakodnevni događaj i onda vidjeti zaprepaštenje u nečijim očima zbog toga što to tako grozno zvuči. A ipak shvatiš da je to postalo dio tvoje normale.
Normalno je da svake godine imaš težak zadatak da nađeš pravi način da odaš počast uspomeni na svoje dijete, njegov rođendan i preživiš te dane. I da pokušavaš naći balon ili zastavicu koji odgovaraju situaciji. Sretan rođendan? Ne baš!
Normalno je da ti srce zaigra,. a onda potone pri pogledu na nešto posebno što bi mu se svidjelo. Razmišljati kako bi mu se to dopalo, ali nije tu da u tomu uživa.
Normalno je da je neke ljude strah spomenuti tvoga sina.
Normalno je da se pobrineš da ga drugi zapamte.
Normalno je da nakon sprovoda svi drugi nastave živjeti svoje živote, ali ti nastavljaš žaliti zbog svog gubitka.
Normalno je da tjednima, mjesecima i godinama nakon prvog šoka tugovanje postaje sve teže, a ne lakše!
Normalno je ne slušati ljude kako uspoređuju bilo što iz svog života s ovim gubitkom, osim ako su i oni izgubili dijete. Ništa se ne može s time usporediti! NIŠTA!!!
Čak i ako je nečije dijete na najudaljenijem dijelu svijeta, daleko od roditelja-ne može se usporediti.
Izgubiti roditelja je užasno, ali pokopati svoje dijete je NEPRIRODNO!
Normalno je uzimati tablete, i pokušavati da ne zaplačeš cijeli dan, jer znaš da tvoje mentalno zdravlje o tome ovisi.
Normalno je shvatiti da ipak plačeš svaki dan.
Normalno je da si nestrpljiv sa svakim i svačim, osim nekoga pogođenog tugom zbog gubitka djeteta.
Normalno je da sjediš za kompjuterom i plačeš dok s prijateljima sa chata dijeliš osjećaje jer su i oni izgubili dijete.
Normalno je da ne slušaš ljude kako traže izgovor za Boga:
«Bog je to možda učinio jer…»
Voljela bih vjerovati da je moj sin na nebu, ali slušati ljude kako izmišljaju isprike zašto je fantastičan mladić otišao s ove zemlje se ne može uvažavati i nema smisla majci koja je u žalosti.
Normalno je da si preumorna da brineš jesu li računi plaćeni, je li ti kuća pospremljena, rublje čisto ili ima li hrane.
Normalno je da se sada pitaš da li ćeš nekome reći da imaš dvoje ili jedno dijete, jer tu osobu nećeš više vidjeti i nije vrijedno objašnjavati da ti je sin umro. Pa opet kada kažeš da imaš jedno dijete da izbjegneš problem, osjetiš se užasno, kao da si iznevjerila svoje dijete koje nije više tu.
Normalno je pitati Boga zašto je uzeo život tvoga djeteta umjesto tvoga i pitati se ima li Boga uopće.
Normalno je znati da nikad nećeš preboljeti svoj gubitak, niti za dan niti za milijun godina!
Normalno je da se i terapeuti slože s tobom da nikada nećeš zapravo zaliječiti tu bol i da nema ništa što bi oni mogli učiniti da ti pomognu jer i oni znaju da bi jedino povratak tvog djeteta stvari učinilo boljim.
Normalno je da naučiš lagati svima koje susrećeš i govoriš im da si dobro. Lažeš, jer je drugima neugodno ako zaplačeš.
Naučila si da je lakše lagati nego govoriti istinu da se još osjećaš prazno i da to nikada neće proći-NIKADA!!!
I KONAČNO..
Normalno je kriti sve ovo što je tebi «normalno» da osjećaš, tako da svi oko tebe mogu misliti da si ti «normalna»."
|
|
|
|