|
BebeLina -> RE: Prvi dani s bebom - vaša priča (25.2.2015 21:30:41)
|
Dok sam bila trudna citala sam ove teme, plakala i pisala scenarij za svoje prve dane u troje. Pokusavala sam uvesti red i nametnuti neka svoja pravila za prve dane poslije poroda koje cu provesti kod kuce. Medjutim, to je bilo sve, samo ne u troje :) I da.. dok sam citala price bilo mi je glupo sto se neke mame ne sjecaju prvih dana sa svojim bebama, Zar to ne ostaje urezano u sjecanje samo po sebi? E pa.. sad znam... :) Evo i moje price "kroz maglu"
Ni na svadbi nisam bila nasminkana kao onog dana kad su me otpustali iz bolnice s mojom bebicom. Nikad nisam bila sretnija, svecanija i ljepsa samoj sebi :) Vrijeme je sporo teklo, ali bila sam smirena. Izdrzala sam pet dana u bolnici nakon sekcije. Ovih sat vremena koliko cekam da me prozovu je nista u poredjenju s tim. Napokon... Kao u romanticnim ljubavnim filmovima idem prema izlaznim vratima. Uzurbane sestrice stalno otvaraju i zatavraju vrata, a ja, nazirem muza s druge strane. Elegantan, dotjeran, obukao bajramsko odijelo :) Usporen snimak. Vjecnost me dijeli od njegovog zagrljaja. Joj kako je imao blesav osmijeh na licu. Onaj izgubljeni, iskreni, sretni, blesavi osmijeh.. Onaj u koji sam se zaljubila. Samo ovaj put nije bio upucen meni, nego plavom smotuljku u nosiljci. Zaova je donijela cvijece, ali je zaboravila da mi ga uruci :) Svi na holu su se slatko smijali :) Moj beban je licio na kuhara :) Pripremila sam mu plavo odijelce i kapicu s ranflom. Sve mu je bilo veliko i potpnuo je u kapicu. Mamin kuhar :)
I danas se pitam koji su mene hormoni drmali kad sam pocela siriti pricu kako ne zelim da me u kuci doceka guzva. Sreca, dozvala sam se na vrijeme, jer ljepsi prizor nisam mogla ugledati. Sve je bilo prekriveno balonima, kuca je mirisala na hranu i na moje odsustvo, komsije su svracale da vide bebicu,a u haustoru smo do tad razmjenjivali samo pozdrave i ljubazne osmijehe. Svi su bili sretni. Na jastuku me docekala cestitka mog muza i velika milka koju volim. Nspretno je pokusao da bude romatican :) Volim ga. Svi zele fotografiju sa mnom, a ja poziram kao da nemam velike fleke znoja ispod pazuha. Znam - sve ce mi biti oprosteno :) Ranu ne osjecam, mogu sve...
Idilu je narusila komsinica :) Plakala sam kao luda kad je poljubila bebija... Tad sam bila pod dodzom druge grupe hormona., Ne onih trudnickih, nego drugih.. majcinskih valjda :) Nisma mogla svariti to da je bebu prvo poljubila komsinica prije nena, dide , daidze i svih drugih :)
Tu negdje pocinje moje maglovito sjecanje. Ni danas mi nije jasno kako to da se ne sjecam ostatka dana. Zar to moze da se desi meni koja vodim dnevnik godinama!? Sta da napisem za ovaj dan?! Cak i muz i ja udruzenim snagama ne mozemo zakrptiti rupice u sjecanju na taj dan. Jer i zakrpljene , te uspomene bi bvrijedile bogatstvo. Sta smo radili kada smo ostali sami?Mada.. slijed dogadjaja mozda i nije jasan, ali nista ne moze izbrisati sjecanje na emocije koje su me taj dan drzale. Osjecala sam se samouvjereno. Sigurnim pokretima sam se stimala za dojenje, kao da hranim svoje trece dijete, a ne prvo. Vidjela sam divljenje u ocima svog muza, iako ni danas ne zna da sam bila pogubljena kao nikad. Nisam to smjela pokazati. Mame se ne gube :)
Fotografije svjedoce da je muz dugo sjedio pored bebinog krevetica i posmatrao kako spava... Oboje smo pokusavali svariti cinjenicu da smo roditelji, da neko ovisi o nama... Bilo je divno.. A ta neprespavana noc mu je oprostena, kao i sve koje su poslije toga bile, i sve koje tek dolaze...
Bebo mala, vole te mami i babi...
|
|
|
|