|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvjek želiš da odustaneš od nagrade?
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više!

Elmine sandre i moj celulit i još ponešto

Adriana Kuči, 6.3.2011
Voljela bih da sam uvijek, u svakom trenutku svoga bistvovanja sposobna potpuno vjerovati Malom princu, glede one njegove “da je ljepota oku nevidljiva”. Ali, eto, nisam. Možda ipak na sreću ljudi koji me okružuju I ne zanima ih moja suština
Ključne riječi:

image
/11


Ko će znati zašto, nadam se samo da ne ponukana vidljivim celulitom, svojim, a ne njenim, sjetila sam se jedne Sandre I već prilično davne priče o njoj.
Pala mi je na um tog lijenog, vrelog popodneva kada mi se nije dalo čak ni misliti, ali sam opet iz nekog razloga bila uznemirena, vjerovatno nečim izazvana, ali, nisam baš uspijevala skontati čime, jer sam taj svoj celulitni, bezvezni i jezivo stvarni strah gurala čim dalje.
Nisam o njoj ništa čula godinama, a ni tada kada sam slušala, nisam je baš poznavala…
To ide nekako ovako:
Moja zgodna prijateljica Elma je silno željela Sandrinoga zgodnog muža koji joj, kako to naravno obično biva, na početku nije spomenuo da kod kuće ima Sandru i kada se je za istu u našem društvu, sticajem nekih čudnih, a vječito istih sarajevsko – mahalskih okolnosti saznalo, tada je već, što se Elme tiče, bilo kasno.
Dobrano kasno.
Elma je bila, i vjerovatno je i dan danas, jedna od najljepših i najkarizmatičnijih stvarnih žena koje sam poznavala. Jedna od one gotovo izumrle vrste žena sa stvarnim savršenim balansom savršenog osmjehivanja i umjerenosti, nesvjesnih, bolno ženstvenih pokreta i načina koji su i one sasvim male nepravilnosti na njoj, za koje nisam ni sigurna da su to bile, činili poželjnim. Elma je na ovaj ili na onaj način oduzimala dah jednostavno svakom živom biću s kojim bi se srela. Na nju niko nije ostajao ravnodušan, a ona jeste. Uglavnom i na sve. Mi smo bili njena stara ekipa i nama je vjerovala, pred nama nije imala maske, nas je voljela i s nama je bila sasvim opuštena. Najduže od sviju bila bi bez veza i potrebe nekih od nas za njima uvijek je omalovažavala i objašnjavala da čovjek mora moći sam sa sobom. Uvijek je razumjela stvari i svi smo je koristili za riješavanje emocionalnih problema, za razgovore, za savjete. Jer, ona je mislila svojom glavom i nikada ne bi rekla nešto očekivano, nešto što se tek kaže u situaciji poput eventualne…
Ali to u šta se je upustila sa čovjekom koji je bio Sandrin muž, zapravo, polako joj je, pa sve brže, sistematski, na očigled sviju nas, uzimalo sve ono što ona zapravo jeste.
Ili što jeste bila.
Ili što je mislila da jeste bila.
Ili što smo mislili da jeste bila...
Na početku se je činilo kao da se na naše oči odvija najromantičnija ljubavna priča prepuna zapleta koji i posmatračima, što je naša raja bila, oduzima dah…
Nešto poput telenovele, ali stvarne.
I u njoj smo svi mi, s vremena na vrijeme, imali svoje male uloge i pravo da uživamo jer je niko, do života, nije izmislio.
O Sandri smo saznali štošta, vrlo brzo.
Ukratko, znali smo da radi u stranoj organizaciji, da je od nas, uključujući i njezina zgodnog muža, vječitog studenta bez dana radnog iskustva, starija nekoliko godina, te da je, opet za razliku od sviju nas, u roku diplomirala i da je se drži za stručnjaka u njenoj struci.
Sve prilično impresivno.
Onima koje takvo što impresionira, dodati moram. Mojoj mami, recimo.
A, kada smo je prvi put vidjeli, zapravo, kada sam je ja prvi put, prva među nama, vidjela, baš kao da nosim najbolje vijesti na svijetu, dotrčala sam Elmi i ostalima u jednoj od bašta na Ciglanama da im ispričam – da je Sandra ogromna!
Visoka, veoma visoka, baš kao i Elma, ali, za razliku od nje, i veoma debela.
Zapuštena.
Da nosi naočale, baš kao i Elma, ali naočale koje su bile moderne prije milion godina.
Da ima dva podbratka, da joj je više od pola face zaraslo u obrve, a drugi dio je pokriven masnom, rijetkom kosom bez sjaja, na čijim su krajevima ostaci ispranih, žutih pramenova. Da ima ružne papuče, da ima ravne tabane, široke, nekakve zbrčkane prste na nogama, koje, naravno, nisu imale bližih susreta sa pedikerom barem koju godinu…
I još ponešto…
Priznajem, dobro sam se potrudila.
Elma, pa i svi ostali, bili su znatiželjni.
Iako je ona najmanje pitala.
A ja znam da ju je iznad svega zanimalo zašto ju je onda izabrao.
I znam, iako nije rekla, znam po njenoj reakciji, da mi nije vjerovala i da je, sve dok je i sama nije vidjela, mislila da pretjerujem u prijateljskim utjehama.
No, da skratim priču, jer, iako mi se je nekada činila vrijednom romana, sada je ne smatram ni pretjerano vrijednom pomena, jer je jedna od onih toliko puta viđenih, Elmina se zgodba sa čovjekom koji je bio Sandrin muž nije dobro završila.
On je ubrzo napustio Sandru i preselio se Elmi.
Polako je, prema njezinom vlasitom priznanju, sve nas druge, uključujući i Maju, koja joj je bila najbliža, isključio iz njenoga života.
Nisu izlazili, nismo ih viđali, i, koliko ja znam, a mislim da sam bila dosta dobro informisana, već nakon nekoliko mjeseci sve je bilo ružno gotovo: Elmina učiteljska plata nije zadovoljavala potrebe na koje je navikao njezin razmaženi dečko, pa ju je sasvim neočekivano, nekad pred Novu godinu, bez obzira na uplaćeni aranžman na Vlašiću, ostavio.
Naravno, napola ludu.
I već nakon par dana Čaršijom se šetao ruku za ruku sa Sandrom.
Uskoro smo saznali da je i nekoliko dana nakon Nove išao sa svojom ženom na još jedan medeni mjesec.
U Prag, ako sam dobro upamtila…
Elma je ostala daleka svima nama.
Vjerovatno joj njena sujeta nije dala da pogne glavu i da se vrati.
Iako joj niko ne bi prigovorio.
Tako je barem Goran mislio, i zato ju je on u par navrata zvao, no, izbjegavala je sve njegove prijedloge da odu na kafu, da dođe na roštilj, da idemo na koncert čoporativno… Čak je i telefonske razgovore uvijek prekidala naglo, kao da ju je bilo strah da će popustiti, a na esemese nije odgovarala baš nikome.
Na kraju je i Goran odustao…
Maja ju je jedina povremeno viđala. Rijetko.
Nije više zalazila na naša mjesta.
Ali, on, Sandrin muž, nakon nekoliko mjeseci, ponovo jeste.
Pozdravljali smo se s njim bez strasti i osmjeha.
Samo »ćao za ćao«.
I posmatrali smo ga.
I znam da mu ti pogledi nisu godili, ali niko nije mario.
Bilo je to nešto poput naše male, nedogovorene nijeme i kolektivne osvete.
U par navrata smo ga viđali sa Sandrom koja je pokušavala biti lijepa.
Nije joj uspjevalo i postajala je smiješna.
Prije je bila zanimljiva, djelovala je više hrabra i više svoja, moram primijetiti.
Poslije se pojavljivao sa drugovima i nekim curama.
Svakog petka i subote uveče smo se sretali u standardnom điru po gradu.
Onda sa jednom curom, pa sa drugom, pa sa trećom…
I dalje je bio dobro obučen i zgodan…
I, iako obično ne obratim pažnju na takve detalje, ovaj put jesam – gotovo uvijek je on plaćao piće svome društvu.
Hadžija.
Elma je otišla od nas i rijetko sam je sretala.
A i tada nismo pričale o Sandri i čovjeku koji je bio njezin muž.
Samo jednom.
I, i tada sam, naravski, ja započela.
Rekla sam joj da ga ponekad viđam.
Ona je slegnula ramenima, rekla da ga ona nikada ne viđa, pogled joj je odbludio i, umjesto o njemu, počela je govoriti o Sandri.
Već je ponovo izgledala dobro, primjetila sam. I njegovano.
Vratila je i izgubljene kile, i samopouzdani osmjeh i sjaj u oči.
»…Naravno da je neću potražiti da bih joj to rekla, ali, da budem iskrena – voljela bih joj reći da mi je potpuno jasna. Sasvim, sasvim…«, rekla je. » Razumiješ li?«
Odmahnula sam. Iskreno.
»Kako ne razumiješ…?! Ponekad je to, taj njen način, ponekad je to izbor, kontaš?!
I sama znaš koliko mi sve truda ulažemo u svoju vanjštinu.
Pomisli samo na depilaciju! Ima li išta nečovječnije, a mi na to idemo dobrovoljno, i još plaćamo! I na sve te ogavne i skupe kreme i patnje u fitnesu i čajeve protiv celulita i gubljenje vremena u frizerajima i kozmetičkim salonima i masaže od kojih poslije hodaš dva dana upaljena, ali iz nekog razloga kažeš da ti pašu i da su dobre… Kontaš?!
I onda mi kao preziremo nju…
A u biti je pametnija i jača od sviju nas.
Ona je tačno onakva kakva jeste.
Samopouzdana.
Izlazi iz kuće kakva je i u njoj bila i baš je briga za druge.
Vjerovatno ju je zbog toga izabrao. I on i bilo ko drugi. Jer, ljudi to osjete. Znaš, kao iz Malog princa… Kada gledaju srcem… »Ljepota je okom nevidljiva«… Kontaš?«
Čini mi se da nisam kontala.
Nisam htjela Elmi reći da je Sandra izgubila tu sebe o kojoj ona priča, ako ju je ikada i imala i da sada pokušava bili lijepa, jer bi onda čitav Elmin trenutak, prvi koji je podijelila samnom nakon toliko vremena, bio besmislen. I da ja mislim da Sandrin muž nije izabrao nikakvu unutrašnju ljepotu, već pare. Njene. I lagodan život.
Klimnula sam glavom.
Kao, kontam.
Možda sam danas, ovog vrelog ljetnog popodneva, razumjela šta mi je htjela reći, razmišljajući, paranoično, u strahu kao da će moje zastrašujuće misli neko možda naslutiti, o činjenici da se moj celulit sada vidi i kada ne stisnem butinu.
Bilo bi dobro da je Sandra onakva Sandra kakvom ju je u svojim mislima kreirala Elma.
I da je na svijetu mnogo više takvih, Elminih sandra…
Bilo bi lakše…
Odlučila sam ne obući se i ne otići u grad po novo najskuplje anticeulitno sredstvo.
Barem ne danas.
Danas ću vjerovati Malom princu…
Nekoliko sati kasnije, u jednom od blaženih trenutaka kada je moj celulit bio posve zaboravljen, izlijevala sam sredstvo za čišćenje vecea u školjku.
I onda sam, po prvi put primjetila da sredstvo ima ime.
I da je to ime Sandrinog zgodnog muža.
Kakva besmislena koincidencija!
Sjetila sam se da je neko na jednom književnom portalu  nekoliko godina  unazad, napisao posebnu pjesmu o »njoj čijim je imenom oprao glavu toga jutra«…
I zlokobno, u sebi nasmijala sam se, pomislivši da ću njegovim imenom isprati nevidljive ostatke govana.

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Znate li šta sve možete praviti u aparatu ...
S ovim praktičnim uređajem nikada nećete morati ponavljati jela. U njemu možete napraviti zdrav smoothie, ukusnu kašu pa...
20
Scabies - svrab (šuga)
U prvim danima jeseni, sa toplijom garderobom i posteljinom, u ambulantama dermatovenorologije, javlja se veći broj paci...
4
Emocionalno vezivanje u djetinjstvu
Emocionalno vezivanje je primarna potreba, javlja se još na samom rođenju, već prvim kontaktom sa majkom, a ostvaruje sv...
2
Majčinstvo bez partnera!
Biti samohrana majka je izazov koji traži mnogo strpljenja, izdržljivosti, odricanja i hrabrosti.
2






Anketa

Šta da saznate...
пеперутка16

..da nosite trojke, šta bi uradili?

Oznake

Prijava
Ime i Prezime
*
Adresa
*
Poštanski broj Grad
*
Broj telefona
*
E-mail adresa
*
Veličina pelena koje dijete nosi
*
Starost vašeg djeteta/vaše djece
*
Ovim potvrdjujem da ču nakon koristenja pelena ostaviti svoj komentar I misljenje o novim Pampers pelenama u okviru Ringeraja stranice. *