|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvjek želiš da odustaneš od nagrade?
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više!

Mamina posla: Izlet u Albaniju - u državi orlova!

Adriana Kuči, 4.8.2012
To u prevodu znači originalno ime ove države na jugoistoku Evrope u kojoj smo proveli svega četrdesetak sati. Malo za velike spoznaje. Dovoljno da shvatimo da je ovo jako zanimljiv dijeličak planete u koji je vrijedno i svratiti i vratiti se.
Ključne riječi:

image
/131


Nakon što nam, u rano julsko jutro, ni manje ni više, nego tri albanska graničara pregledaše pasoše, i, zanimljivo, s više žara saobraćajnu dozvolu od auta, pređosmo makedonsko-albansku granicu i nađosmo se, po prvi put, u državi u koju, do početka devedesetih godina prošlog vijeka gotovo niko ko se tamo nije rodio, nije ni putovao. Barem ne legalno. A ni sada nije prečesta turistička destinacija. Slušala sam priče od onih koji su putovali po Albaniji, čitala sam, gledala reportaže i pripremala se za ovaj izlet, ali opet nisam baš imala jasnu predstavu o tome šta očekivati u zemlji o kojoj posvuda kruže razne predrasude i šale poput one da je teve progrem do početka devedesetih počinjao sa: »Dobro veče, druže predsjedniče!«
Vjerovatno svi koji su ikada čuli za Albaniju čuli su i za znane bunkere koje je nekadašnji diktator Enver Hoxha (Hodža), paranoično gradio u strahu od neprijatelja u svojoj vladavini od 1944. Do 1991. godine, ali zaista ih vidjeti, a oko granice sa državama nekadašnje Jugoslavije nije ih malo, prava je atrakcija. Saznajemo da ih je po cijeloj državi bilo oko sedam stotina hiljada! Zanimljivo, jer prema nekim podacima, da je Hoxha gradio stanove kako je gradio bunkere u cijeloj Albaniji ne bi bilo niti jedne porodice sa neriješenim stambenim pitanjem.  Kasnije vlasti, koje se se smjenjivale u protekle dvije decenije demokracije, su uništile i iskopale dosta bunkera, no, nekolicina ih je ostala i kao atrakcija i kao nijemo svjedočanstvo autokratskog ludila.
Vozimo se od makedonske granice ka gradu koji se zove Elbasan iznenađujuće dobrom cestom. Kasnije ćemo saznati da su još samo nekoliko godina unazad sve ceste u Albaniji bile u jako lošem stanju, te da su sve koje možemo okarakterisati kao dobre nastale nakon pada Hoxhine diktature.  Uz cestu posvuda različite benzinske stanice, svako malo improvizovane autopraonice, male prodavnice pored puta, improvizovani pijačni štandovi na kojima nude voće i povrće… Krajolik zanimljiv, zemlja crvenkasta, a voda, očito, ne naročito cijenjena i jeftina, jer pored svake kuće ljudi se hlade mlazovima vode koji iz fiksiranih šlaufa na sve strane pršću…
Elbasan, grad u centralnoj Albaniji, i jedan od najvećih gradova s populacijom od oko 80 hiljada stanovnika, i danas je, sto godina od nezavisnosti od Otomanskog castva, koju Albanija slavi ove godine u novembru, centar islama u ovoj državi koja se i ne može pohvaliti nekom religioznošću. No, tu i tamo se da vidjeti pokoja novoizgrađena džamija, kao i crkva, uglavnom iz donacija. Ništa novo na Balkanu, mogli bi reći. Inače, u vrijeme Hoxhe religija je bila zabranjena. Cijeli Elbasan, čije sadašnje ime datira iz otomanskih vremena i znači »šuma«, izgleda poput velikog industrijskog mjesta. I to zbog ogromne metalurške industrije koju su, saznajemo, sagradili Kinezi.
Put nastavljamo prema Tirani. »Zahvaljujući« nevjerovatnoj cesti Envera Hoxhe, koju bi zbog silnih krivina i straha koji izaziva mogli okarakterisati i kao adrenalinski park, imali smo se priliku uvjeriti u to da Albanija uistinu ima neopisivo lijepu prirodu. Toliko lijepu da ju je i riječim a i fotografijama gotovo nemoguće dočarati. Jednostavno, nešto što je vrijedno vidjeti.
Strašni put koji pomenuh još uvijek je jedina cesta koja povezuje Elbasan i prijestolnicu. Ali, Albanci vrijedno rade, pa će tako u oktobru biti otvoren autoput, a ova cesta ostaje na upotrebu samo lokalcima i posebno hrabrima.
Na ulazu u Tiranu, glavni albanski grad, dobijamo tekstualne mobilne poruke u kojima nam žele dobrodošlicu u zemlju orlova, što Albanija (Shqieria), izvorno znači. Ali i podatke kakva nas temperatura čeka u narednih 24 sata u prijestolnici i na moru, kao i trenutni kurs. Pa tako saznajemo da za jedan euro dobijamo oko 135 albanskih leka.
Grad čija arhitektura, kao i pijaca koja se je nekako prirodno iz predviđenog prostora preselila i raširila i na okolne dijelove grada, nemalo, na nešto preko 30 stepeni oko deset ujutro, podsjeća na gradove na Bliskom istoku. Ulice su pune ljudi, živopisne, pored cesta male trgovine, ravni krovovi zgrada na kojima su, mahom, rezervoari za vodu… Ljudi su osmijehnuti i spremni ponuditi pomoć. Na lančićima nose, kako ko – krstove i mjesec i zvijezdu. Hoxha ih je naučio da moraju biti ponosni na to da su Albanci, a da konfesija nema značaja. Tako se međureligijski miješaju u bračne zajednice bez zadrški, i nikada nisu imali probleme sa religijskim sukobima. Najviše je muslimana, oko 70 odsto, a katolici i pravoslavci čine ostatak populacije.
Sam centar Tirane, grada u kojem živi oko osam stotina hiljada stanovnika, od tri miliona Albanaca, koliko ih je bilo na posljednjem popisu, karakterišu široke avenije i lijepa arhitektonska zdanja. Arhitektonsku osnovu na kojoj centru Tirane mogu zavidjeti mnogi gradovi učinio je tridesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme kraljevine, arhitekt Vittorio Ballio Morpurgo. Spomenika koji je Enver Hoxha za vrijeme svoje vladavine napravio sam sebi i izložio u centru danas više, jasno, nema. Tirana je postala glavni grad Albanije 1920. godine, privremeno, a trajno pet godina kasnije. Naseljena je još iz antičkih vremena. Najstariji pronađeni spomenik je Rimska kuća u centru grada koja datira iz trećeg vijeka nove ere.  
U Tirani, kažu nam ljubazni mještani, ponudivši nas ledom ohlađenim sokom od rezdelija, domaćim proizvodom, i sve to na terasi na kojoj raste limun, nema snijega. Ako i padne ne može se zadržati. A ljeta su jako vruća. Temeprature su i više od onih koje vlasti zvaničnoo priznaju, kažu. Vjervatnoo zato po centru grada svakih desetak metara naiđete na osobu koja prodaje hladna pića, a parkovi su puni i mladih i starih ljudi koji sjede na travi, u sjeni drveća, i hlade se. Nedjelja je. Zato saobraćaj nije previše gust, saznajemo. U suprotnom bi morali odvojiti sat vremena da se provezemo gradom. Ovako je dovoljno i petnaestak minuta. Policija je česta na ulicama, ali, saznajemo, tokom ljeta, posebice turiste, samo upozoravaju, osim u slučaju krivičnog djela. Albanci su nervozni i nepredvidljivi vozači, moram primijetiti. U unutrašnjosti zemlje posebno, tri od pet auta su stari »mercedesi«.
Krećemo prema jadranskoj obali dobrim autoputem. Predgrađe Tirane se baš gradi. Na izlazu iz grada sa obje strane mnogi auto saloni, šoping centri, specijalizirane trgovine… Čudno je samo to da autoput nije ograđen, pa tako pred auto došeta i kakav pas lutalica. Smeća ima po cestama, nažalost. Imali smo priliku vidjeti i kako se riješava problem smeća u autu – otvorite prozor i bacite ga. Prolazimo Drač, jednu od najvećih jadranskih luka, i idemo ka mjestu Divjake, južno, na ručak u restoran u jednom od nacionalnih parkova. Tu se ulaz plaća 100 leka, no, čuvar na vratima se odjednom predomisli, zaželi nam dobrodošlicu i ne htjede uzeti naše pare.
U bašti restorana glavna atrakcija su vlasnik Ali i njegov konj (na albanskom »kali«, otuda i ime restoranu). Tu, naime, služe oradu i još neku manju ribu sa žara, kojoj ne skontah ime, koju Ali nosi na konju po vrtu. A, kada svom bijelom ljubimcu da komandu, on se spusti i nevjerovatno miran čeka da gazda podijeli ribu i prikaže svoj šou koji uključuje i blago zlostavljanje životinja, ali da ne cjepidlačim…. A gazda dijeli ribu, uz svježu salatu i sir, prema vlastitoj procjeni – pojedete ribu, a on vam donese novu, i tako sve dok ga ne uspijete ubijediti da ne možete ni ribu, ni popečen kruh, ni salatu, ni sladoled. Onda vam odokativno da i račun. Tako ručak za naše neveliko, ali očito gladno društvance koje je pojelo sedam orada i sedam malih riba, uz ostale dodatke i piće, košta oko četiri hiljade albanskih leka, što je malo više od 60 maraka. U ovom restoranu bilo bi još prijatnije sjediti da u sred bijela dana ne trešti živa muzika. No, uz pjevača koji meni djeluje kao da ga sluh ni sreo nije, a muziku za koju saznajem da je albanska novokomponovana, svi osim nas uživaju. Vidi se to – ustaju, plešu, zabavljaju se, smiju… Nedjelja, porodični dan. Puno ljudi…   
Popodne je i odlučimo se zaustaviti u mjestu pred Dračom. Zove se Mali i Robin, što znači Robinova šuma, a odnosi se na Robina Hooda. Izgrađeno je, kao i sva obala, u posljednjih petnaestak godina. U Hoxhino vrijeme Albanci su išli na more organizovano, a za to su bili dovoljni postojeći resursi. Turizma, jasno, nije bilo. Sada je drugačije.
Trenutak koji me je istinski ostavio bez daha je onaj kada sam se prvi put susrela sa albanskom obalom – široka, pješčana, divna… Ležaljke i suncobrani, obični ili pleteni, povsvuda… Iznajmljivanje košta sto leka za cio dan. Voda plitka, sitni pijesak, savršen za dječiju zabavu i roditeljski mir. Posvuda prodavači voća, pića, krofni, kukuruza… U okolini slatkovodni bazeni i oni sa morskom vodom. Apartman u kojem smo odlučili prenoćiti uz samu je plažu, nov, ima sve što je potrebno, te i čuvanu garažu… Večera u obližnjem restoranu je ukusna i dobra i opet – prema računu bi prije pomislili da ste negdje u nekoj bosanskoj provinciji, nego u ljetovalištu. Prodavnice su pune, može se, po nižim cijenama kupiti ista roba kao u, recimo, marketu u Sarajevu. Puno proizvoda uvezenih iz BiH, Hrvatske, Slovenije…
Naprosto idealno, rekla bih, da nije najezde komaraca na naše potomče i opet uveče – privatne proslave rođendana u restoranu na plaži, znači pod našim prozorom, sa novom novokomponovanom pjevačicom. Opet – Albanci do iza ponoći, i stari i mladi, plešu i pjevaju uz nju, sve do vatrometa kojim je zabava završena, a meni opet zvuči, i muzika i ritam, te njezino hm… pjevanje, kao neka opasna i prilično opaka šala…  I da konobari znaju engleski, što je rijetkost, iako sam čula drugačije, jer Albanci su znani po svojoj sklonosti i lakoći s kojom savladavaju strane jezike. A kad već nabrajam mane ne mogu ne reći da se veceima u javnim prostorima ne mogu baš pohvaliti. Ili ja nisam imala sreće, pa sam nabasala na par maih, starih i, što je najgore, nečistih.
Drač Albanci zovu Durres. To pristanište je znano još iz vremena Bizantije, a u periodu od 1914. pa do 1920. godine bilo je i glavno mjesto Albanije. Nalazi se zapadno od prijestolnice. Trajekti svakodnevno voze u Italiju, a u gradu je niklo mnogo novih hotela koji su rezervisani i nekoliko mjeseci ranije. Na brdu uz Drač i danas stoji ljetna rezidencija Ahmeta Zoguja, nekadašnjeg albanskog kralja.
Natrag u Makedoniju krećemo u popodnevnim satima. Srećom, ne moramo istim putem. Iz Drača putujemo do mjesta Rrogozhine, a potom u Elbasan dobrom cestom, te ka albanskom gradu na Ohridskom jezeru koji se zove Pogradec. U ovom gradu živi oko 30 hiljada ljudi, prema podacima iz 2005. godine. Okružen je planinama s jedne, a jezerom sa druge strane. Do Pogradeca vodi užasna cesta. Takve su, kažu, bile sve do u natrag nekoliko godina. Šetamo lijepom obalom jezera. Nude nam pastrmku. S makedonske strane pecanje ove endemske vrste je zabranjeno, ali Albanci dobro eksploatiraju svoju trećinu jezera kojeg zovu Korča. U parku, odjednom, puno starih ljudi. Sami muškarci. Penzioneri, shvatamo, imaju naviku popodne se ovako, uz društvene igre, socijalizirati. Mjestašce čije slavensko ime doslovno znači »ispod malog grada«, je zanimljivo pogotovo zbog izraženih kontrasta – s jedne strne impresivn građevine i krasni hoteli, s druge, nedaleko, zgrade za koje je teško vjerovati da su čovjeka dostojan dom. Makedonska strana Ohridskog jezera je malo uređenija, istina, ali Makedoncima je Ohridsko jezero jedino ljetovališta, a Albanci imaju 400 kilometara prekrasne jadranske obale…
Albaniju napuštamo, prošavši pored novog niza bunkera, na drugom graničnom prelazu. Ovaj je uređeniji od onog od juče. Čekamo predugo, i iz nejasnih razloga, da pogledaju pasoše i, opet, saobraćajnu dozvolu. Za to vrijeme se krupna carinica šeta u uniformi i sa natikačama na nogama, a njezin kolega toči vodu u flašu od vina. Razšmiljam kako će drugim turistima biti zanimljivo kada ga ugledaju da naginje flašu vina, dok lista dokumente…
Na makedonskoj granici pregled takođe traje. Konačno nas puste. Primijećujem da niti Makedonci niti Albanci ni ne obrate preveliku pažnju na putnike. Zanimaju ih samo dokumenti. Niti »doba dan« ne kažu…
Muž je nezadovoljan jer nemamo u pasošima trag da smo posjetili Albaniju. Nema veze. Trag je tamo gdje treba biti. U glavama i srcima.

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Znate li šta sve možete praviti u aparatu ...
S ovim praktičnim uređajem nikada nećete morati ponavljati jela. U njemu možete napraviti zdrav smoothie, ukusnu kašu pa...
19
Za sve nas koje ne volimo da peglamo!
Mnogim ženama se želja ostvarila! Mašina za peglanje i slaganje veša. Ova čudo-mašina će se 2018. godine naći u prodaji
4
Emocionalno vezivanje u djetinjstvu
Emocionalno vezivanje je primarna potreba, javlja se još na samom rođenju, već prvim kontaktom sa majkom, a ostvaruje sv...
2
Majčinstvo bez partnera!
Biti samohrana majka je izazov koji traži mnogo strpljenja, izdržljivosti, odricanja i hrabrosti.
2






Anketa

Šta da saznate...
пеперутка16

..da nosite trojke, šta bi uradili?

Oznake

Prijava
Ime i Prezime
*
Adresa
*
Poštanski broj Grad
*
Broj telefona
*
E-mail adresa
*
Veličina pelena koje dijete nosi
*
Starost vašeg djeteta/vaše djece
*
Ovim potvrdjujem da ču nakon koristenja pelena ostaviti svoj komentar I misljenje o novim Pampers pelenama u okviru Ringeraja stranice. *