/11 /11

-          Danas su sva djeca jela male kolače za ručak, samo je meni vaspitačica dala da jedem zemlju i kake od patuljaka. –

-          Tvoja vaspitačica? – pitam, navikla na njena »objašnjenja«.

-          Ma, neeee. – gleda me, gotovo me žaleći zbog moje gluposti da sam takvo što mogla i pomisliti. Pa njena je vaspitačica najbolja! -Jedna druga! Vaspitačica vještica. Ona sa onakvom kosom! – pokazuje ručicama oko glave, kao da opisuje frizuru Peggy Bundy. - Došla je u igraonicu i zavezala našu vaspitačicu i zatvorila je u praonicu i rekla je da će je osloboditi samo ako ja pojedem zemlju i kakece. – kaže. Afektira i slatka je. Na sekundu pomislim da je baš čudno da poznaje pojam »praonica«, ali idemo dalje.

-          Pa, šta si uradila? – sudjelujem. Nema mi druge.

-          Hm... Šta sam mogla?! Neću valjda jesti kakece! Nazvala sam Spajdremena.- izgovori upravo tako. - Znaš li ti, mama, ko je to? –

-          Ne. – kažem, jer znam da će mi svejedno objasniti.  

-          To je onaj crveni i plavi što ga crtaju dječaci... Došao je i spasio Marinu. A vješicu vaspitačicu je odnio daleko, daleko... –

A samo sam je pitala šta je bilo za ručak!

Prvih nekoliko dana njenog nedugog vrtićkog staža bila sam više puta kvalitetno nasukana na tanak led. Bilo je to tako da sam zbog blagosti njezinih izmišljotina koje su lako i mogle biti realne, te i neiskustva, povjerovala u par pričica i sva prestrašena provjeravala sa tetama koliko je istine u njima. Bilo je vrlo malo.

Iako znam da je mašta znak dobra razvoja kod djece te dobi, i kod onih nešto starijih, ponekad se naprosto uplašim. Pogotovo kad pomislim da je mi, njeni ukućani, potičemo. Tako, recimo, svaki drugi dan jedemo čarobnu bananu, narezanu na komadiće, viljuškicom, jer, samo dok jedemo čarobnu bananu teče jako, jako zanimljiva priča. I sve zato jer ona ne jede obične banane, a mi znamo da joj treba kalij i ostala dobra bananina nutritivna ponuda. I zato kršimo sva pravila o pravilnom hranjenju.

A opet, sklonost maštanju je urođena sposobnost, slažu se stručnjaci. A, kao i sve urođene sposobnosti i nju je moguće i razvijati, ali i pustiti da uvene bez poticaja i hrane.

Mašta, zaista, nije loša stvar. Zanimljivo je da su prije nešto više od dvije godine u reviji Pediatrics objavili studiju napravljenu na osnovu eksperimenta sa djecom, čiji rezultati su potvrda da se djeca mogu, uz pomoć mašte, riješiti lakših bolova u stomačiću. Svako peto dijete predškolskog uzrasta (od tri do šest godina starosti) osjeća bolove u želucu koji nemaju medicinskog uzroka. U ovom eksperimentu koji je vodila dr Miranda van Tilburg da su djeca sa razvijenom maštom uspjevala metodom koncentracije na zamišljene slike sasvim se opustiti i riješiti bola koji je do prije samo nekoliko minuta držao tjelašca malih učesnika u opitu, u grču.

Kako u svojoj knjizi »Rasti sa djetetom«, piše psiholog David Fontana, mala djeca žive u čarobnom svijetu u kojem nema ništa čudno ako i zidni sat progovori. Njihovu svjest o toj čaroliji dodatno krijepi i činjenica da se sve na njegove oči mijenja i transformiše. Za malo dijete svijest imaju sve stvari, ne samo ljudi – imaju je i vjetar i igračka i mačka i pijesak...

Gušenje mašte

S najboljom namjerom mi koji roditeljujemo i oni koji se bave odgojem iz profesionalnih razloga, dakle, mi koji se bavimo najodgovornijim poslom na svijetu, – pokušavamo djeci posredovati svo znanje kojim raspolažemo. Sve zato da bi im pomoglo živjeti in razujmeti svijet, onako kako ga razumijemo mi. Nažalost, u toj namjeri ponekad se desi da potpuno potisnemo djetetov pogled na svijet i nametnemo mu naš. Upadnemo u zamku da djetetove poglede vrijednujemo manje nego svoje.

Primjer takvog ponašanja bio bi da sam ja u dijalogu s početka naše priče svojoj maštalici rekla:

-          Opet malo fantaziraš, zar ne?! – ili nešto u tom smislu.

Poticanje mašte

Djetinjstvo je, što često zaboravljamo, jednako vrijedan dio života kao i onaj koji proživljavamo kasnije, kao odrasli ljudi. Učenje je proces koji se tiče i djeteta i roditelja i kroz koji i jedni i drugi možemo postati humaniji i mudriji. Zato je važno da ne negiramo djetetove kreativne vizije. Naše je da mu pomažemo da ih razvija i širi. Razvoj mašte je moguće poticati na više načina. Prije svega, neophodno je da poštujemo pitomčetov život u mašti, da ga slušamo kada nam priča o njemu i da pozdravljamo njegove poglede u unutrašnji svijet, te da mu se pridružimo na razne načine. Najlakši za nas odrasle je pričanje priča, čitanje bajki, odlaženje u dječje pozorište...

Svi znamo kako je često postavljeno pitanje »zašto« na koje nije uvijek lako dati odgovor. Ponekad nije loše pristupiti slijedećoj taktiki, te na pitanje: »Mama, zašto ne možemo i mi letjeti kao ptice?«, odgovoriti poticajnim pitanjam: »A, šta ti misliš zašto ne?« Sigurno vam trogodišnjak ili šestogodišnjak neće ispričati priču o šupljim ptičjim kostima, ali čućete neko od objašnjenja koja se njemu čine mogućim, a nadasve su zabavna.

Zašto je mašta u djetinjstvu važna?! Zato što djeca koja maštaju i čija se mašta potiče, uprkos situacijama koje za roditelje ponekad mogu zvučati zastrašujuće i zbunjujuće, lakše razvijaju osobni integritet, logiku i vlastito mišljenje.

I eto, kad slijedeći put osjetite kako vam se vaše malo razmaštano bićence zavlači u krevet uz objašnjenje da mora, jer je ispod njegovog krokodil – budite strpljivi, ako budete dovoljno čitali, uskoro će se pojavitii i izmišljeni prijatelj koji ne voli mrkvu, a vama će ona sposobnost neizmjernog strpljenja dobro doći – sjetite se – maštanje u djetinjstvu pomaže da odrastu u kreativne i zadovoljne ljude, ispunjene samopouzdanjem.

Blog: Mamina posla