/11 /11

Udala sam se i odmah smo radili na bebi i eto posrećilo mi se da sam odmah prvi mjesec ostala trudna.

Nakon 10 dana kašnjenja menzesa otišla sam ginekologu da provjerim, i saznala najsrećniju vijest u životu - ja trudna - samo 4 sedmice. Kada sam izašla iz ordinacije poželjela sam da svima kažem da sam trudna da vičem da me cio grad čuje. Kada sam došla kući presretna sam bila, nažalost muž nije bio tu da podjelimo radost, jer bio je na poslu u inostranstvu, ali bile su mnogobrojne prijateljice, rodbina, ma svi.

Tu noć legla i osjetim jake bolove pri dnu stomaka. Kada sam ustala i pogledala ja krvarim, ajde mislim sebi to je nešto znam da žene imaju i menzes u trudnoći, i tako ja čekala jutro a bolovi sve jači. Odem ponovo u ordinaciju i uspostavi mi se dijagnoza abortus immines odnosno prijeteći abortus, i terapija progesteron depo i strogo mirovanje. Sve do petog mjeseca tako. I kada je prošlo to ružno razdoblje i sve bilo ok tek onda sam počela da uživam u trudnoći, i svim lijepim stvarima, beba se vrti, štuca uživala sam u svemu tome.

Trudnoća je dalje tekla uredno ma za poželiti, radila sam sve normalno, i na sreću došla sa MM u inostranstvo. Naravno jezik ne znam a porod se bliži, to mi je zadavalo velike brige ali kontala sam porodit se moram pa znala ne znala. MM je odlučio da će samnom na porod. I bližilo se, ušla sam u 9 mjesec i sada smo samo isčekivali. Termin je bio 28. aprila, ali prije na 20 dana od termina ja sam svaki dan imala lažne trudove. Četiri puta završila u bolnici mislili to je to, otvorena 6 cm bolove imam ali kažu idi kući nije to to, kada bol bude svakih 5 minuta onda dođi. I tako sam se mučila do 24. aprila kada mi je naveće u jedan sat poslije pola noći pukao vodenjak, ja sam bila sva presretna što se to konačno desilo jer nisam mogla više ni psihički ni fizički izdrzati. I tako ja ležim čekam bolove, oko 2 sata počeli su blagi bolovi, svakih 8 minuta, čekala sam do 5 ujutro i tada smo otišli u bolnicu, bolovi su bili svake 4 minute. Na pregledu su ustanovili 10 cm otvorena ali treba još čekati i smjestili me u sobu nakon 2 sata popunjavanja 1000 formulara i 1000 potpisa. Bolove sam trpila još do 9 sati i onda sam čini mi se i na rukama i na nogama otišla do porođajne sale i tu me smjeste na krevet (znači dobro sam pogledala na sat i vidjela 9 sati ujutro) i onda počinje pakao, beba je krenula, glava počela izlaziti, vidi se kosica i čelo a tijelo se zakrenulo u desnu stranu, otišlo mi skoro na leđa, a bolovi za umrijet, molim da mi uključe bilo šta za ubrzanje da se beba pokrene, ne reaguju na molbe, i od silnog bola i napinjanja 3 puta za redom gubim svijest. Pritisak 70 sa 50 i tek onda mi uključuju kisik i prenose me na sto za porađanje ali maternica od umora usporava i skoro više da nema kontrakcija, tek onda mi daju neku inekciju ne znam šta je u pitanju, dobijam napone ali nemam više snage ni malo, ali kada su mi rekli tiskaj sada ugušit će se beba onda sam dobila svu snagu ovoga svijeta i u 5 napona rodim svoju ljepotu 4kg teška i 57cm duga, u 14 i 29, znači pet i pol sati rađanja.

Pet i pol sati glavica izviruje a tijelo stoji, katastrofa, bol za neizdržati ali evo, pet mjeseci nakon svega toga, ponovo bih se smjela odlučiti za još jednu bebu jer ipak sav taj bol ne može se uporediti sa  ovom ljepotom i osječajem kada svoju bebu uzmeš u naručje.