/11 /11

Upravo gledam u svoj ticker na Ringeraji.ba koji mi kaže da sam u 39. nedjelji trudnoće i da do poroda ima još 7 dana. Smješkam se, onako baš iz dna duše i pogledom tražim moju smješkicu koja nevino i bezbrižno spava na krevetu.
Moja druga bebara došla je 13 dana ranije, po zvaničnoj medicine, mada mi smo je očekivali i mnogo ranije. Vraćajući se u prethodne mjesece, dobrih živaca je trebalo i mojim ukućanima, ali  i mom dragom dr. Salki Mašiću, valjalo je istrpiti mene i sve moje strahove.
A strahovi, hmmm, bilo je ih koliko hoćete.
Moja borba za bebu trajala je nekih dvije i po do tri godine, mislim pokušavali smo, ništa se nije dešavalo, a budući da imam kćerkicu od pet i po godina, nisam se puno nervirala. Grubo i glupo rečeno, ali u svim pauzama između raznoraznih specijalista koje sam obilazila zbog zdravstvenih tegoba, desila se trudnoća. Mislila da još jedan u nizu napada bubrega, kad ono plusić. Budući da sam u međuvremenu dobila i dijagnozu hipoglikemije, odnosno intolerantnosti na inzuli i terapiju (ovo vode pod dijabetes mellitus tip II), odmah sam se javila mom dr.
On je odmah video kontrakcije, dobila sam dabraston, depo prigesteron i apaurin, i naravno mirovanje. Mirovala nisam, radila sam, sve do 11 nedjelje kada sam legla u bolnicu zbog kontrakcija i povraćanja. Nakon toga otišla sam na “čuvanje trudnoće”, koje nisam ni bila svjesna od silnog povraćanja. Oko 25 nedjelje opet bolovi i opet bolnica, ovaj put 10 dana, od toga 6 dana tokolize. To Vam je drage moje infuzija koja kapa i do 24 sata, i taman jedna završi drugu Vam stavljaju. Tek tada sam postala svjesna trudnoće i da pod mojim srcem kuca malo srce. Tada me dr. prevode i ginipral. Opet strogo mirovanje i molbe ka Svevišnjem da izdržim do 7 mjeseca. I onda je došao 7 mjesec, koji je proletio ko dlan o dlan, pa 8. koji je bio beskrajno dug. Ove zadnje mjesece samo sam razmišljala kako ću se poroditi budući da sam čitala da ginipral “zabetonira” i slično. Naravno sve svoje muke dijelila sam sa mojim dr. koji me je svaki put tješio i molio da se ne zamaram glupostima. Besane noći postajale su još teže, jer sam ja tako razmišljala i sklapala raznorazne scenarije. I onda je došao 9 mjesec. I tada je mogla svaki dan da dođe moja smješkica. Budući da je  bila jako nisko, skoro do dana poroda sam pila ginipral.
U nedjelju, 10.6.2012. imala sam kontrolu, cijelu noć nisam oka sklopila, razmišljala sam, kako će i šta se desiti.
Dr. me pregledao i kaže, vidimo se popodne. Do tada nisam imala nikakve bolove, ali nakon pregleda krenule su kontrakcije na 10 do 7 minuta. Bila sam presretna, ali Bogami i preplašena. Oko 14 sati sam prokrvarila i shvatila sam da ću uskoro put Porodilišta. Oko 16 sati smo bili u Porodilištu, dr. kaže krenulo je, mada ne bi bilo zgoreg da mi stavi gel. U 17.30 mi je stavljen gel, i dalje sam imala kontrakcije u nepravilnim vremenskim intervalima, ali sve zaista podnošljivo, tačno kao mensutralni bolovi. Oko 20 sati dr. mi kaže idemo na porodilište, gdje mi nakon pola sta probijauju vodenjak, i opet ti mali bolovi. Moj dr. me stalno obilazi, provjerava stanje, a ja ne smijem da ga pitam koliko, misleći na centimeter, odnosno kako ide otvaranje, oko 23,30 dr. kaže predivnoj sestri Senadi da donese infuziju, ja počinjem plakati, molim da mi ne uključuje infuziju, jer sam kukavica, eto ja bih sad ko da to ide prirodno. U 23,35 mi je uključena infuzija i onda ide period od 35 minuta kada sam mislila, da odoh na bolji svijet. Period kojeg se i danas stidim, muž kaže da će me Marin dvor zadugo pamtiti. Vrlo brzo idem u salu, i zaista u tri napona rađam svoju žujicu malu.
Kazaljka na satu pokazuje 00:20, pitam babicu da li je beba uredu, odmah je proplakala, kaže ma odlična je, kaže 3350 i 52 duga, a ja onda pitam da li ste me sjekli, da li sam pukla, ako jesam uspavaj te me, ja više ne mogu.
Međutum, zahvaljujući sestri Senadi i njenoj stručnosti prošla sam bez rezova, pucanja, šivanja.
E, sada konačno mogu odahnuti, dok bebu spremaju za grijanje, mi čekamo posteljicu, a do tada dr. Mašić, dr. Spahović i babica Senada zbijaju šale na moj račun. Ja još uvijek nisam svjesna da sam se prodila, ne mogu da vjerujem, samo mi onaj ginipral na pameti.
Stavljaju mi bebaru na grudi, o moj Bože kako je lijepa, ista svoja sestra. Gledam je i suze mi klize niz lice, zahvaljujem dragom Allahu na ovom blagu, zahvaljujem mu za moju L. Tada konačno shvatam koliko sam sretna osoba, tek osjećam neki unutrašnji mir.
Sestra mi govori da je gotovo da idemo, a ja tamo negdje u svom svijetu.
Vraćam se u sobu, i opet ne shvatam da sam ja imala porod, da sam prošla tako lijepo. Samo molim Boga da nisam sanjala.
Nakon dva sata, ustajem idem po svoju bebu. Pokušavamo da uspostavimo prvi ozbiljan kontakt, zaljubljujem se u nju.
Toliko me emocije nose, da mislim da je krajnje vrijem da polako privodim kraju ovu priču, inače odoh predaleko, hahahah.
Zaista, morala sam ovu priču podjeliti sa Vama, ne mogu, ali zaista ne mogu da ne iskažem veliku zahvalnost dr. Salki Mašiću, dr. Asimu Spahoviću, babici Senadi. Da nije bilo njih ko zna da li bi ova priča imala ovakav kraj. A, posebnu zahvalnost dugujem jednom dragom biću, mojoj dragoj M. koju sam upoznala na ringeraji. koja mi je bila podrška kroz cijelu trudnoću i koja je bila uz mene i za vrijeme poroda. I naravno mom dragom mužu, porodici koji su trudovali sa mnom svih 9 mjeseci.

I da, ako me pitate kakav sam imala porod, samo ću Vam kazati za poželjeti.