|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvjek želiš da odustaneš od nagrade?
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više!

Moja porođajna priča: sike

Uredništvo Ringeraja.ba, 24.3.2011
Eh moje mamice i one koje će to biti, ovo vam je moja porođajna priča...
Ključne riječi:

image
/11


Termin za porod se bližio. Već odavno je spremna torba sa svim potrepštinama o kojima su nam sestre pričale na vježbama i čekala sam. Bila sam na početku devetog mjeseca i već mi je rečeno da ću se najvjerovatnije poroditi prije termina.

Tog finog januarskog dana, 2009.godine, bila sam s bratom u Pionirskoj dolini. Bila sam onako baš lijepo raspoložena i nisam dala da me omete neki čudni i tupi bol u malom stomaku. Nije boljelo samo sam osjetila nelagodu. Nisam tome pridavala neku naročitu pažnju jer sam od osmog mjeseca brzo se umarala i osjećala pritisak pa sam i tada mislila da sam se samo dobro našetala.

Međutim, kada sam stigla kući i odležala dobrih sat vremena, taj tupi bol nije popuštao. Shvatila sam da se nešto dešava jer me do tada nikad "umor" nije toliko držao. Odlučila sam sačekati muža da dođe s posla pa ćemo zajdno otići na pregled. Kada je on došao, mene sve popustilo pa mu nisam ništa ni govorila, znajući koliki je paničar. Međutim, navečer oko 23 h, bol se opet vratila ali malo jača. Tada sam shvatila da se nešto ipak mora činiti, i "pripremiti mm-a na polazak". Do tada ništa nisam govorila o bolu koji je bio taj dan, samo sam mu onako sabrano rekla da moramo u bolnicu jer mislim da je počelo.

A ja njegove panike!

Mislim da bi mi bilo bolje da sam se sama spakovala i na taxi. U bolnici su mi rekli da sam otvorena dva prsta i da do porođaja ostajem u bolnici. Tada sam počela plakati. Obuzeo me strah, neopisiv i jak...obuzela me i sreća, neopisiva i jaka. Plakala sam i osjećala sam se kao malo dijete sa velikim stomakom ispred sebe. Kao da se sve dešava nekom drugom. Odjednom mi je pred očima proletjelo cijelo moje djetinjstvo, srednja škola, studentski dani...pa ja sam još dijete a sutra ću postati majka. Doktorica je rekla da me puste da odspavam i ujutro na pregled. Odjednom sam se u svoj panici počela brinuti za mm-a, kako će on sam večeras i počela sazivati svijet da budu uz njega, kao da se on treba poroditi.

Ujutro su rekli da sam otvorena dva prsta, da ne treba nista siliti i da sam do daljnjeg u bolnici. Oduži se moj boravak u bolnici punih petnaest dana. A tu je tek bilo svega. Već su se i sestre počele šaliti da sam "vječna trudnica". Više me ništa nije ni boljelo, a polako sam se otvarala, pola po pola prsta. Negdje osmi ili deveti dan počelo me boluckati. U smjeni nije bilo mog doktora ali me poslaše u pripremu za porođaj-otvorena četiri prsta i to je to, nema se šta više čekati. Noć je bila preduga, bezbroj ctg-a, klistir, šetanja a mene ništa ne boli. Jutro je i svanulo a ja ništa. Žene u sobi do mene se porađaju, iznose bebe a ja kao da sam u posjeti. U vrijeme smjene, dolazi moj doktor i zabezekne se kada me vidi da sam tu: "Ova žena nije jos za porođaj, vraćajte je u njenu sobu!". Prvo što sam pomislila bilo je: zar ću opet za par dana morati raditi klistir? I ja opet dole u sobu, opet u isčekivanje i buđenje u 6 sati svako jutro sa prodornim glasom sestre: "Hajmo žene, šetajte!" (jer smo prije svakog ctg-a morale šetati da "probudimo"bebe).

Žene u toj osmokrevetnoj sobi, u kojoj sam provela petnaest dana, su se smjenjivale, porađale, a ja ništa...sve do jedne noći. Odjednom me počelo boljeti za neizdržati. Više me je bol udarala u kičmu nego u stomak. Zovnem sestru a ona kaže da brojim na koliko mi bolovi dolaze. Ma šta na koliko, mene konstantno boli. Nije to bila jaka bol, ali prava jeste. Uopšte nisam mogla skontati na koliko minuta me zaboli, sad na deset, sad na osam, sad petnaest, tako da mi je sestra rekla da to nije ništa i da neću još koji dan. Ipak sam se otišla istuširati i pripremiti za porođaj jer sam znala šta mi jutro donosi. Jedva sam dočekala vizitu i odmah su me poslali u pripremu jer porod sada dolazi, ali zaista.

Otvorena sedam prstiju-SEDAM!!!, pa mene uopšte toliko ne boli koliko sam mislila da će boljeti. I da, opet klistir. Odveli su me u salu za porođaje. Bila su tri kreveta, dva prazna i ja na srednjem. Pravo ispred mene prozori koji gledaju u neku drugu salu i na kojem su se načičkali učenici iz srednje Medicinke škole - imaju praksu. Uključili su mi drip i utom je došao moj doktor, pa mi je bilo mnogo lakše. Pitali su me da li hoću da učenici odu jer imam to pravo reči, ali to nisam željela jer da nije njih bilo i razgovora s njima ne znam kako bih podnijela bolove koji su uslijedili. Nisam bila dugo na dripu, sat i po, ali meni se činilo kao da je prošla čitava godina dana. Došla je babica i rekla da tiskam. I tiskala sam, četiri puta i moja beba je ugledala svjetlo dana. Čula sam plač bebe, MOJE bebe. Ali još nije gotovo..."Hoće li drugo manje boljeti ili više?", dobro se sjećam svog pitanja na koje nisam dobila odgovor jer za njega nije bilo vremena. U pozadini sam čula zvonjavu telefona i odgovore sestrica da se nisam jos porodila.

Poslije četiri minute, rodila se moja druga beba, djevojčica Ines, teska 2900 g i duga 49cm, sestra starijeg brata Sanjina, teskog 2100 g i dugog 48cm. Tada sam željela da skočim sa stola i odem do onog telefona koji je toliko zvonio i iz sveg glasa kažem: DA,PORODILA SAM SE!!! Da, zaista je gotovo i sad mi više nije bilo ni toliko bolno, ni strašno,ni mučno...sve to ostavljam iza sebe i počinjem novi zivot sa svojim bebama. Od tog dana ja sam majka i bit ću majka do kraja svog zivota....Od dana devetog, mjeseca februara, godine dvijehiljadedevete postadoh i sama...Ljubi vas vasa majka ,okarice moje lijepe...



Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Žena sa "pola" srca rodila blizance
Samo 4 slična slučaja poznata u svijetu, a prvi u Italiji: žena rođena prije 36 godina sa srcem bez komore, postala je m...
6
Vrhunska odjeća za trudnice i bebe
U Bosnu i Hercegovinu su stigli noviteti iz Mamas & Papas britanskog branda koji je pripremio novu kolekciju odjeće za m...
3
Zdravlje zubi u trudnoći
U trudnoći se događaju promjene na čitavom tijelu, a vaša usta, odnosno zubi nisu izuzetak. Zdravlje zubi tijekom trudno...
3
U Tuzli održano edukativno druženje s trud...
"Trudnoća u kasnoj reproduktivnoj dobi", tema je kojom je počelo Edukativno druženje s trudnicama "Naše putovanje poč...
3






Anketa

Šta da saznate...
пеперутка16

..da nosite trojke, šta bi uradili?

Oznake

Prijava
Ime i Prezime
*
Adresa
*
Poštanski broj Grad
*
Broj telefona
*
E-mail adresa
*
Veličina pelena koje dijete nosi
*
Starost vašeg djeteta/vaše djece
*
Ovim potvrdjujem da ču nakon koristenja pelena ostaviti svoj komentar I misljenje o novim Pampers pelenama u okviru Ringeraja stranice. *