/11 /11

Jutro je,

Sjedim u gradskoj kahvani ispijajući jutarnju kahvu i pogledom pretražujem zeleni park, koji podsjeća na gigantske obrise bajkovitih stvorenja, čije tek olistalo zeleno lišće ne dopušta zrakama proljetnog sunca da prodru do starih kamenih ploča, kojima je popločan - nekada davno.

Predajem se igri tih žutih zraka sunca, a pri tome ne razmišljajući ni o čemu što bi moglo da poremeti taj jutarnji mir.

Mir u kojem pronalazim sopstvene misli.

Razmišljam...

Čije noge su kročile nekad davno ovim gradom, tražeći mir i spokoj u duši?

Čije srce je treperilo ljubavlju?

Čije oči su sjale iskrama sreće?

Svi su oni bili okruženi užeglim kamenom planine Leotar, okupani prelijepom smaragdnom i tihom rijekom kojoj ime dadoše – Trebišnjica.

I pitam se ... je li Trebišnjica dala ime gradu, ili je grad podario ime rijeci?

Trebinje.

Predanja kažu da je grad dobio ime po grčkoj riječi „eleftheria” što znači „sloboda”. A opet drugi kažu da naziv grada Trebinje potiče od grčke riječi Trabunia koja znači „predio iza huma”, odnosno planine, što je kasnije promijenjeno u Travunija...pa onda u Trebinje ... teško je naći pravi redoslijed nastanka naziva, ali– ono što je tu uvijek bilo je ta zelena, ta duboka, ta mirna velika rijeka - Trebišnjica.

Jutrom je tako mirna i uspavana, da podsjeća na usnule oči ljepotice, danom se kupa u žarkom suncu mameći svojim hladnim dubinama želju našu da je osjetimo, a noću se ogleda u zvjezdama i mjesecu, prkoseći svojim laganim šumom ... priča našu priču na svoj način.

Kameni most sagrađen 1953. godine spaja dvije obale Trebinja kao dvije ruke koje se žele domoći jedna druge, uživajući u toj igri.

Kupajući se u ljetnom suncu, ...

Opirući se jakim vjetrovima sa Leotara...

Trebinjski dan mami moje korake dalje – želi da istražim svaku ulicu grada, želi da mi pokaže šta to on ima, i dolazim do Starog grada opasanog velikim zidinama, odvajajući na taj način „nekada od sada“.

U početku stiče se dojam da prelazimo desetine, pa i stotine hiljada godina unatrag praveći samo nekoliko koraka.

Neopisiva je činjenica da ulaskom u Stari grad prestaje da se čuje bilo šta, osim one prelijepe „tišine“ koja obavija njegove ulice i te stare kuće koje, iako vremenom dotrajale, plijene pažnju pričajući svoju priču.

I svaka ponaosob.

A na malenom trgu uzdiže se dva visoka drveta sakrivajući malenu džamiju koju je sagradio Osman-paša Resulbegović 1726. godine, i fascinatno koliko se nadopunjuju – malena džamija i visoko drvo. Svako na svoje ponosit, svako na svoj način naočit.

Dalje koraci nose dušu koja je željna uživanja u nečemu starom, nečemu novom, ali i u onome što je negdje na dohvat ruke bilo...u vremenu koje je iza nas...

Iako se ne stiče dojam da veliki park u srcu Trebinja krije bilo šta osim dječijih nogica željne širine, majke u svojoj sreći gledajući svoje čedo kako je zadivljeno, zaljubljenih parova na klupama, ili pak najstarijih stanovnika koji polagano kroče svojim koracima dijeleći osjećaj privrženosti – u srcu parka se nalazi obilježje jednog vremena.

Ne tako davno završenog...ali još uvijek postojanog u svom ponosu.

Prkoseći vremenu i ljudima i sudbinama...

Pričajući svoje priče. Borbe, i snage, i ljubavi ...

I tako, dan po dan, sat po sat, pod Trebinjskim suncem vijuga smaragdna rijeka ponosnim u svom kamenu čineći i Arslanagića most sagrađen 1574. godine od strane Mehmed-paše Sokolovića, i čini da se zamisli svako ko nogom kroči preko njega – koliko nanula je klepetalo njime, pjesme odjekivalo, ptica preletilo...

U podnožju Trebinja džamija u Župi, sagrađena krajem 16. vijeka, da sačuva vjeru u ljude...

Na brdu Crkvina iznad Trebinja Hram Presvete Bogorodice ...da štiti svojim zagrljajem kao majka svoje čedo...

A u hladovini spomenik Jovanu Dučiću ... da se pobrine da Trebinje se uvijek budi i sni u spokoju, sreći i ljubavi ...

I Dučić reče:“ Mi smo istinski dobri, samo kad smo istinski srećni.”

PESMA ŽENI

“Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
Moja reč u šumu; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka -
Jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna kao mladost; neka
Tvoja sen i eho budu sve što seća.

Srce ima povest u suzi što leva;
U velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo što duša prosneva;
Poljubac je susret najveći na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,
Tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden;
Ti beše misao moja očarana;
Simbol svih taština porazan i leden, -

A ti ne postojiš nit' si postojala;
Rođena u mojoj tišini i čami,
Na suncu mog srca ti si samo sjala:
Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.”

Jovan Dučić