Zašto dječje sobe trebaju biti šarene i zašto “sive špilje” s Instagrama nisu idealan početak života
7.9.2025
Dječja soba nije pozornica za odrasle, nego laboratorij za djecu. Boje, kontrasti i teksture nisu hir nego hrana za male oči i mozgove.
Naravno da može živjeti i u takvom prostoru, ali je li to iskustvo bogato, poticajno i radosno? Foto: Freepik
Ako postoji trenutak u životu kada je boja važnija nego ikad, onda je to djetinjstvo. A ako postoji prostor u kojem bi boja trebala igrati glavnu ulogu, to je soba u kojoj dijete provodi prve mjesece i godine života.
Naravno, svi znamo onu scenu: skrolamo Instagram, naiđemo na “savršen” baby room u tonovima sive, bež i bijele, s ponekim komadom natur drva. Sve smireno, neutralno, minimalističko, kao da se radi o showroomu skandinavskog brenda, a ne o prostoru gdje će dijete istraživati svijet. I naravno, izgleda fotogenično. Problem je što djeci nije potreban showroom, nego prostor koji ih potiče, stimulira i veseli.
Boja nije samo “lijepa”, nego je i korisna; djeca u prvim mjesecima tek uče gledati. Njihov mozak je poput spužve; razvija se kroz stimulaciju. Kontrasti, uzorci i žive boje nisu samo estetski detalji, nego “gorivo” za neuronske veze. Šaren zid s oblačićima ili veseli tepih s raznobojnim krugovima zapravo je mali laboratorij u kojem dijete vježba fokus, prepoznavanje oblika i razlikovanje nijansi.
Tome treba dodati i materijale, strukture, teksture... mekano, grubo, glatko, sjajno... i odjednom soba više nije samo “mjesto za spavanje”, nego igraonica za sva osjetila. Dijete koje odrasta među kontrastima i raznolikošću dobiva priliku razvijati maštu, pažnju i, što je jednako važno, osjećaj radosti.
A što nude sivi interijeri?
Neutralne sobe na fotografijama djeluju “zen”. Ali za dijete, one su pomalo kao da mu u ruke stavite enciklopediju na latinskom i očekujete da se zabavi. Naravno da može živjeti i u takvom prostoru, ali je li to iskustvo bogato, poticajno i radosno? Teško.
Siva soba s natur drvom zadovoljava odraslu potrebu za trendom, minimalističkom estetikom i “instagramičnim” kutkom. Ali ona ne komunicira s djetetom. Nema vizualnih sidrišta, nema iznenađenja ni veselja. A dijete kojem uskraćujemo boju možda neće postati nesretno, ali mu oduzimamo priliku da soba bude njegov prvi poligon za istraživanje svijeta.
Ofkors da nitko ne traži da se soba pretvori u lunapark pun neonskih detalja
Ravnoteža je ključna.
Ako volite smiren ton bež zidova, okej; ali onda unesite boju kroz detalje: šarene slike, jastuke, police ili zavjese. Ako su vam podovi i namještaj neutralni, neka igračke, knjige i tkanine budu vatromet boja. I ne bojte se kontrasta; upravo oni drže dječju pažnju.
Dječja soba nije pozornica za odrasle, nego laboratorij za djecu. Boje, kontrasti i teksture nisu hir nego hrana za male oči i mozgove.
Zato, prije nego što nas zavede još jedna perfektna “all beige everything” fotografija, sjetimo se da su djeca mala bića puna energije, znatiželje i veselja. A njihov prostor bi trebao izgledati upravo tako, kao mjesto u kojem će svaki dan otkrivati nešto novo, a ne kao katalog skandinavskog minimalizma.
Drugim riječima, neka boje uđu na velika vrata. Jer dijete kojem soba priča priču u crvenom, plavom, zelenom i žutom, puno će se brže i radosnije upustiti u priču života.
(Napomena: ovdje govorim o sobama za djecu urednog neurološkog razvoja. Ako dijete ima bilo kakve razvojne poteškoće, najbolje je savjetovati se s liječnikom ili terapeutom o tome što bi mu moglo odgovarati).
Autor/Izvor: Mirela Blažanović/Mirela Blažanović interijeri
