Čestitam Bambi sjajna porođajna priča !!!!Svaka čast na hrabrosti !!!!Malom Erminu želim duuuug i sretan život.
Sretna Nova 2010.godina!!!!


_____________________________

Blaženstvo se nalazi u ukusu, a ne u stvarima, i čovjek je sretan kad dobije ono što voli, a ne kad dobije ono što drugi smatraju da treba voljeti.

Bambi pusti i ja suzu, zelim vam sve najljepse u novoj godini, da svi zajedno provedete jos mnogo lijepih trenutaka... ljubimo vas..

_____________________________

Nase blago je zasjalo u maminom narucju 03.01.2010.

Kako je lijepo citati ove porođajne price... Uvijek pozelim ponovo i ispocetka proci kroz sve... Bambi svaka cast, vidis da se sve moze izdrzati, psihicka priprema i smirenost u glavi puno znaci...
za Ermina od Majde

_____________________________

Stigla sam 25.11.2009
Mama i tata su sad najsretniji na svijetu ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

Bravo za Bambinu i njemu pricu!!!!!! Bravo za Niki i njenu pricu!!!!!!!!!
Svaka Vama cast drage zene ja opet kazem ako bih ponovo opet bi bio "carski"

čestitam Bambi, odlična priča

_____________________________

Ajdin 22.4.2009. - čojkić :-))))

Alina 20. 2. 2016 - maća :)

Bravo Bambi, drago mi je da sve prodje super 

Dočeka ja da se i ti porodiš...meni djeluje kao da se odužilo pravo...

Sretna Nova i vama...želimo vam puno lijepih trenutaka...uživajte


_____________________________

Najvažnija stvar koju će naučiti s godinama je da ne postoji nijedan način da se bude savršena majka i milion načina da se bude dobra majka.

Ljubav, 25.06.2009.

Prelijepa priča Bambi. Iskrene čestitke 

_____________________________

S 2008
A 2011

Bambi 09 jako lijepa prica..drago mi je da se sve tako lijepo zavrsilo...

_____________________________

"Majke se rađaju u istom trenutku kada i djeca. Ona prije toga nije postojala. Žena je postojala, ali majka, nikad. Majka je nešto potpuno novo"


Mamino sunce Ameen

11.08.2009. <3

Evo ja cu copy/paste moju pricu,a cijelu temu kako sam se odlucila na porod kuci imate ovdje http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=82921

Noc mi je protekla kao I svaka noc, budjenje mnogo puta, I poslije svakog budjenja onaj cudni zbunjeni pogled u polumraku koji kao da osluskuje da li se sto dogadja s mojim tijelom. Jesu li bolovi? Osjecam li sto? I kad ustanovim da nema nista onda ili nastavim spavati, ili wc, ili nesto drugo, trece…Stalno sam razmisljala o toj maloj bebicu koju nosim,s kojom uskoro trebam da se sretnem.
I tako prosla ta noc,ujutro dolazi muz (radio nocnu smjenu),I lagano pocinjemo razgovor.Ja se ponovo ususkala u krevetu,a muz gleda automobile na internetu I prica nesto o tome.
Plan je bio taj dan da ja idem u skolu ,I vec sam sve pripremila za to,jos samo da djecu budim I spremim, al ima jos do toga…Nastavljamo pricati o drugim stvarima, a u vremenu sutnje ja bih razmisljala o tom danu, o onome sto me ceka,o svim obavezama koje sam imala.Razmisljanje prekinu lagana bol po dnu stomaka. Naravno, neocekivano. Otkud sada? Termin je u srijedu tek (bila subota).I ja onako pomalo uplasena,ali jos uvijek nesigurna da li je zaista pocelo pitam muza sta ako danas rodim.On onako nezainteresovan, jos uvijek zabuljen u automobile govori: Ma jok, bice to, ako Bog da, po noci, znas kako je prosli put bilo .
Tako malo proslo, kad opet ista bol po dnu stomaka. Ja opet njemu govorim: Kao da su mi poceli bolovi.On jos uvijek ne vjeruje.Kaze: Ma sigurno laznjaci, pravi bolovi su jednakih razmaka I jaci bi bili. Mozda on kao I ja nije bio bas spreman taj dan,nenaspavan je,sigurno ima neka planove,pa zbog toga vise tako reaguje.
Medjutim,moram da ga pohvalim.Kad je vidio da je to to,stvarno se pokazao vrijednim I prije poroda,I za vrijeme poroda,I posebno nakon njega.

I stvarno bolovi se nastavise…u pocetku su bili skoro jedva primjetni,javljali bi se eto samo da se zna da su tu.Bili su ugodni,I bila sam cak sretna sto ih osjecam.Osjecala sam radost jer je svaki od njih znacio trenutak blize samom mom susretu sa bebicom. Bili su nejednakih ramaka i trajanja. Znam da sam prvu bol osjetila u 7 I 15 minuta,a drugu 7 minuta kasnije.
U glavi mi je bila zbrka sta sve treba uraditi.Naravno od skole nista,odmah otpisano.
Ja,isto kao I muz,bila sam ubjedjena da ce porod biti po noci,tako da ce djeca spavati,a mi lagano odraditi posao.No sada brzo razmisljamo sto sa djecom. Na kraju,nevoljno, odlucimo se djecu poslati mojima,I ja zovem odmah mamu da dodju po njih.
(To je bila greska,jer ipak oni kad su saznali da zelim porod kuci,prepali su se,I nije bilo bas lahko,no to se bar za vrijeme poroda sredilo,sto mi je najbitnije.)
Za djecu sam spremila stvari, dok je muz lozio vatru I lagano pripremao atmosferu za porod.
Nakon toga odlazim da se istusiram. Svo to vrijeme trudovi su bili lagani, I dalje nejednaki,javljali bi se nakon pet,nekad deset minuta.Nekad svake minute…sve razlicito.
Za vrijeme truda bih zastala, umirila se potpuno,I zamisljala nesto lijepo. Naravno u toj frci spremanja djece nije mi bas uspijevalo,ali sto se moze. Sto prije sam zeljela samocu,tisinu u kuci, zeljela sam potpuni mir da se opustim I prepustim trudovima. Da osjetim sto se desava s mojim tijelom,I da budem opterecena samo time.
Za vrijeme tusiranja je isto proslo nekoliko trudova. Ipak,tamo mi je bilo najljepse,jer sam bila sama,tako da sam se duze zadrzala. Ali i nisam mogla bas previse,jer sam ocekivala roditelje,I nisam htjela da propustim taj odlazak djece.
Dosla je mama,I nekako je sve bilo brzo,djeci smo navukli obucu,uzeli su po igracku,I otrcase bez da smo se malo pomazili.
No dobro,razumijem ih,osjecali su se sretno sto idu negdje…samo da nisu kuci.
Bolovi su ojacali . Htjela sam samocu. Muz je postovao moje odluke,I radio je sve onako kako mi je odgovaralo. Prvo mi je pripremio mjesto gdje cu radjati. Stavio je dusek,preko najlon,I onda mi poredao jastuke I preko par carsafa. Zamolila sam ga da mi kupi hurme. Odmah je otisao. Tamam dok ga nije bilo odradila sam jedan trud. Poslije svakog truda bih pomislila kako je beba sve blize. Ponudio mi je hurmu,odjednom nista nisam mogla. Rekla sam mu da izadje . Otisao je u sobu. Disala sam brzo I hvatala se rukama za kauc. Tako mi je nalakse bilo. Kad bi trud prosao ,zvala bih ga,opet bi dosao.
Hladio me mokrom krpom,davao mi da jedem hurme.Samo sam jednu pojela,trud je opet naisao.Izadji.To je bila rijec koju sam najvise puta ponovila.Pred kraj kad vise nisam mogla pricati I gubiti snagu,samo bi rukom malo potapsala krevet,I on bi znao sta to znaci. Negdje u svojoj glavi sam ludo zamislila da ce ovaj porod biti nakon podne,I stalno sam to drzala kao mjeru. Pogledala sam na sat. Bilo je 15 do 10….Boze dragi…ne mogu izdrzati do podne…Jos jedan trud. Muz mi donosi vode nakon njega,hrabri me I tjesi. Ja mu nista ne uzvracam. Nemam snage. U predzadnjem trudu sam ustala na noge,I stenjala. Muz je tada usao (cijelo vrijeme su bila vrata poluotvorena,I on je promatrao sta se desava sa mnom.Ja to nisam znala,no drago mi je sto je tako bilo.Kad je porod poceo,ne bih imala snage da dozovem muza) I govorio mi da se spustim dolje. Prepao se.
U sebi mislim kako sam mu vec prije rekla da me ne ometa,I da svaki polozaj u kojem budem odgovara mi u tom trenutku. No ne mogu mu reci. Pred kraj truda spustam se kraj kreveta. Lijevu ruku naslanjam na krevet I glavu,desnom se cuvam za krevet. Klecem na duseku. U sljedecem trudu prsnu vodenjak,I odmah krenu glavica. Desnom rukom sam napipala glavicu. Muz se tu nasao odjednom iza mene I govori ide glavica. Govori napni se (opet on,a rekla sam mu da se nista ne mjesa,jer on ne zna ono sto ja osjecam,no znam da se prepao I da je zato tako reagovao). Glavuca se na trenutak vrati. Nailazi trud,ponovo polazi. Pridrzavam glavicu,ne tiskam,sama ide Ne osjecam da trebam tiskati.Placem.Sretna sam sto je krenulo. Glavica je izasla. Na trenutak je sve stalo. Ponovo polazi,no ja tada micem ruku sa glavice,nemam vise snage.Sigurna sam da bih je nasla da sam bila sama,ali sam znala da je muz tu I da zeljno iscekuje da ulovi bebu.
I tijelo lagano izmigolji van. Uh ,koje olaksanje.No ne zadugo. U sobi se zacu plac male bebice. Kako slatko. Ne mogu da se okrenem,trud jos osjecam,a plac koji sam cula tako mi je prijao,Muz me zagrli I place,ja takodjer. On se opet okrenu I govori curica je. Ja se smijem. Vec prije sam zamisljala kako cu je odmah uzeti I staviti na grudi,no ne mogu.Trud ne popusta. Jedva se okrecem. Drugi trud nailazi. Sto je ovo mislim se. Govorim muzu poslije truda da mi doda lavor koji je stajao tu. Dao mi je. Stavila sam ispod sebe. Treci trud,kad ogromna lopta iz mene izlazi.Posteljica.E tek sad je olaksanje. Muz odmah zavrsi sa pupkom,vec je imao sve spremno tu pored. Stvarno je bio hrabar...Malkice je bebicu ocistio krpom,no zaista je bila jako cista,samo na par mjesta bilo je malo sluzi. Svo vrijeme ona je bila mirna I sutila je. Onda je predao meni. Odmah sam je stavila na prsa. Bila je tako njezna I mala,tako bebasta.Ljudi,ja upravo drzim bebu,moju bebu. Toliko emocija odjednom. Tako sicusno bice,tako nemocno,tako nevino…Sam proces radjanja,svo to zbivanje,sve je tako drugacije…
Jela sam hurme,drzala bebu. Muz nas je utoplio,uzivale smo.Kako lijepo. Muz nas je ljubio. Zakljucili smo da nam je to najsretniji dan. Bilo nam je zao sto ostala djeca nisu imala takav pocetak kao Sara. Bila je tako mirna,vidjelo se na njoj da je sretna,potpuno neuznemirivana. Gledali smo je kako je lijepo oblikovana,kako ima male prstice,kako je sve slatko. Gledali smo posteljicu,pupcanu vrpcu,kako sve to izgleda. Sve nam je novo…
Bili smo presretni....
Uz pratnju muza sam otisla do kupatila,opet se malo saprala,obukla cistu odjecu,dok je za to vrijeme muz cistio sobu. Dosao je po mene I doveo me do kreveta. Za svaki slucaj. Neka ga uz mene.
Bebica me cekala na krevetu. Opet sam je stavila na grudi. Lezala sam na istom krevetu na kojem sam to jutro osjetila prvu bol,samo sam sada lezala sa Sarom u rukama…

super priča, divno jako hrabro od tebe, moje čestitke a Boga mi čestitke i za tvog supruga, bio je divan, svaka čast  ovaj bi moj poludio, garant bi alarmirao hitnu a možda i policija kad bi se počela kući poradjati
a kako ste se snašli s pupčanom vrpcom?  i to oko bebinog pupka? znaš kako oni to u bolnici smotaju s onom štipaljkom
nisi pukla??? a šta da jesi?
jestel išle na neki pregled nakon poroda? odmah ili kad
joj sori al baš zanimljiva priča i neobična za naše prostore
Al pošto si ti u folu ja te lijepo zovnem kad se budem drugi put aBd poradjala i ti mi pomogneš

< Poruku je uredio veeseelaa -- 2.1.2010 1:22:05 >

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

Mnogo toga sam naucila o porodu,a evo nesto cu da podjelim sa vama,pa razmislite,sjetite se svojih poroda,i vidite da li je tacno ovo sto pisem.
Citala sam da se porod remeti kad se ometa,i uvidjela sam da je tako.
Sjecam se u bolnici svaki put kad bi doktorica usla,meni bi bol zastala,prisustvo bilo koga ometalo me,nije lahko biti gola pred nepoznatim ljudima.Oni hodaju oko tebe,toliko njih.
Ponasaju se kao da si broj u nizu koju trebaju da odrade i gotovo,a ne kao da si insan kojem se upravo desava nesto posebno...postajes majka.
Taj trenutak bi trebao biti najljepsi.
Ja bih cisto radi sigurnosti voljela da sam imala babicu,ali bi ta babica bas kao i moj muz bila u sobi.Bila bi sama u trudovima,i cak i na porodu.

Reci cu vam jos,ali ovo sad je druga tema,no nije bitno.Kad smo trebali malu da prijavimo,dakle treba nam papir da sam ja pregledana,i da je beba.Na osnovu toga vam daju potvrdu kojom vadite rodni list,odnosno prijavljujete bebu.
Isto naravno jedna greska koju spominjem je rano presijecanje pupcane vrpce.Treba sacekati da otpulsira pa onda rezati.
Vjerujte,kad se sve obavi prirodno,onako kako nam je Bog ostavio da radjamo,nikakvih problema nemate.
Moja treca beba je najzdravija,najraspolozenija,i najvezanija za mene sto ponekad dovodi da ne stignem sve po kuci,ali nije bitno.Zalim samo sto i prvo dvoje nisu prosli kao i ona,sigurno bi bili vezaniji,i trajno bi na njih ostavilo trag taj dolazak na svijet

Esmice u potpunosti si u pravu, svaka čast još jednom

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

Uh, Svaka cast na hrabrosti 




_____________________________

Asja, 02. 08. 2008.

Stvarno ,ženo,svaka ti čast na hrabrosti....
Rijetkost je da sada neko rodi kod kuće...Zadivila si me...

opet uh


opet svaka čast

predivna priča,'ajd,kao što veeseela reče, pričaj,kako se sve to odvijalo poslije
Baš me zainteresovala tvoja priča

Pupak je najlakse srediti.Ja sam prije poroda spremila sto mi treba.Onaj jeftini najlon sto se kupi kad krecis kucu.Muz ga je stavio preko duseka kad je trebalo,i poslije sve na tom najlonu bacio u smece.
Muza sam poslala da kupi stipaljicu,i naravno da je covjek u apoteci iskolacio oci i rekao da nema.
A zatim sam dobila savjet da je bolje i prakticnije vezati gazom,pa smo kupili sterilnu gazu i makaze drzali u prokuhaloj vodi.
Kad je posteljica izasla  muz je svezao gazom jedno dva cm od stomacica i stegnuo,odnosno svezao u cvor,a zatim odrezao pupak.
Ja sam bila laik po tom pitanju,mnogo sam se bojala jel dobro svezao,a sad kad se sjetim smjesno mi.To je bilo najlakse,kako god ga svezes on otpadne.Ima nekih sekti koje niti ne rezu pupak,vec nose sa posteljicom dok se ne odvoji,onda posteljicu zakopaju.Tako da i ako ne odrezes ne brini,beba ce biti ok.

Takodjer mnogo sam se bojala da cu puci.
Radjala sam dakle klececi,nisam se napinjala vec sam samo pustala da beba sama prolazi.Tako je tijelo samo radilo.Ne mogu opisati.
Poslije sam gledala da li sam pukla,nista nisam skontala,nista me nije boljelo,osjecala sam da bih mogla sjesti,samo me strah,jer sam se osjecala supljom nekako.
Poslije par dana isla sam na pregled i doktorica se iznenadila (naravno da su me svi napali) kako nema rane,i kako se sve fino odvija poslije poroda.Materica se smanjuje,itd.
A beba je pregledana i izvagana tek 18 dan...
Jedino sto je patronazna dolazila peti dan i rekla da je beba zuta,da je nosimo,ali citala sam i o tome,i nisam se plasila,normalno je,pa je nismo vodili nikako.
Evo je masaAllah drekavica prava,hoce uz mamu non stop.

ma super mila moja, ko se odluči poroditi kući nek se svih devet mjeseci trudnoće dobro informira o navedenom
Ja kad sam se poradjala (u bolnici, naravno ) lakše mi je bilo tiskati ležeći nego stojeći odnosno čučeći , babica mi je nudila sve opcije al meni je odgovaralo tiskati ležeći ili na boku

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

Ja nisam protiv poroda u bolnici,ali samo kad postoje odredjeni uvijeti.
To sto kazes vesela uredu je.
Ja sam svakakve poze trazila,i najbolje mi je ta odgovarala.Samo radi kako ti tijelo trazi,a ne kako ti neko zapovjeda.

I cetvrto cu ako Bog da kuci,ja sad kazem nakon ovog poroda hrabre su zene koje odu u bolnici.
Ja sam bila mis kad sam dobila bolove,nisam smjela pomislit na bolnicu,strah me kad prodjem kraj nje,a jos da idem.Ostala sam tu,i ucinila po meni najljepsu stvar.
Bilo me je strah prije poroda,a za vrijeme njega sam bila oslobodjena straha.
Cak se sad cudim kako sam tako mogla,mada sama osjecam da nema sanse ikad vise u bolnicu.
Samo bih voljela da je to i kod nas normalno kao vani,i da babice mogu dolaziti na porod kuci,a ne kad kazes da si rodila kuci,svako te gleda kao da si ucinila prekrsaj kakav.
Sta sam sve dozivjela poslije poroda od strane medicinara...al bar nije bilo depresije kao prva dva puta.
Ja to pripisujem nacinu poroda,nek prica kako ko misli.

Svaka ti čast!!!

_____________________________

Blaženstvo se nalazi u ukusu, a ne u stvarima, i čovjek je sretan kad dobije ono što voli, a ne kad dobije ono što drugi smatraju da treba voljeti.

Evo da i ja s vama,drage moje,podijelim svoju porodjajnu pricu...
Termin mi je bio izmedju 15og i 21og Decembra...
Vec od 10og Decembra poceli su laznjaci,dosadni i iscrpljujuci,ali trudila sam se biti pozitivna kakva sam bila i cijelu trudnocu
i iscekivala sam dan kada cu ugledati svoje maleno pilence...
Dani su prolazili,ali nista konkretno se nije desavalo,ali ja sam samu sebe uvjeravala da sam fizicki i psihicki spremna,pa kad god da se desi,dobro je,samo uz Boziju pomoc...
U Nedjelju 20og Decembra,ujutro oko 8 sati probudili su me jaki bolovi u predjelu stomaka.
Opet dosadni laznjaci,pomislila sam i pokusala nastaviti spavati,ali nije islo...
Cijeli taj dan s vremena na vrijeme bi se javila jaka bol,ali u mojim mislima to su i dalje bili laznjaci,pa sam bila opustena i mislila sam,ma nece to jos,a zeljela sam da sto prije krene...
Oko 5 popodne poceli su bolovi otprilike na svakih pola sata i tako do 11 sati...
Ja i dalje ne kontam da pocinje...Oko 11sati bolovi se smanjuju na svakih deset minuta i postaju mnogo jaki,ostajem bez daha kada me uhvate...
Dragog posaljem na spavanje,kazem mu da me opet laznjaci zezaju,a ja se istusiram i lagano po kuci setam...
Oko 1 ujutro bolovi su vec jaki toliko da imam osjecaj da se ukocim kad zaboli,ali uspijevam ih predisati...
Na RR budna moja draga Nikita,hrabri me i bodri,a ja napokon shvatam da je krenulo,moj dragi djecak uskoro ce biti u mom narucju aBd...
Oko pola 3 ujutro bolovi su na svake 3 minute i krecemo u bolnicu.Dragi je vise izgubljen nego ja,ali svaku kontrakciju lakse prebrodim uz njegov dodir i pogled,znam da bi preuzeo moju bol kad bi mogao.
Dolazimo u Opcu bolnicu,doktorica me pregleda i kaze mi da sam otvorena dva i po cm...
Toliko sam bila otvorena i pet dana ranije i ona mi kaze da moram ostati u bolnici,ali da se necu vjerovatno poroditi u naredna 24 sata...
Zbunjeno je gledam,odlazim po stvari i pozdravljam se s muzem.Ne mogu da ga gledam u oci,ali kada me je zagrlio jako,najjace osjecam da place...Okrecem se,placem i ja,a sva moja hrabrost ostaje ispred onih vrata,s njim...
Nakon pola sata bolovi postaju konstantni,nema pauza,nema odmora,samo bol,jaka ,nikad jaca...

Dragi mi salje poruke,hrabri me,ali ja sam vec gotova,umorna i iscrpljena...
Pocinjem povracati,i dijareja me uhvatila,od bolova udaram glavom od zid,da me nesto drugo boli,ali ne ide...
U jednom trenutku pomislim,Boze ,ja nisam sigurna da ja ovo mogu,daj mi snage jer ovo maleno bice u meni vec volim vise od svega i ne dopusti da ga iznevjerim i razocaram...
Ujutro u 8 dolazi dr.Drljevic,pregleda me,kaze da sam otvorena samo 4 prsta,ukljucuje  mi drip i tjesi me,kaze sve ce to brzo proci,samo da budem hrabra i da izdrzim jos malo...
Od tog trenutka pocinjem jako krvariti i davati napone,svake dvije minute i tako sve do odlaska u salu...
Vristala sam,sramota me bilo,ali dzaba jace od mene...
Sama sebi kazem,hajde ovaj trud mozes da izdrzis bez vriska,a onda cujem kako neko vristi,strasan krik i opet shvatam da sam to ja...
Dragi salje poruke,kaze da je tu ,ispred vrata i da me cuje...
O bOze,kontam,idi ,ne slusaj me,nemas sta cuti...
Cijelo vrijeme uz mene je babica Binasa,divna zena,hrabri me ,a i ja hrabrim samu sebe.
Moram ovo izdrzati zbog svog sina,on racuna na mene,ja sam njegova mama,moram da odradim ovo najbolje sto znam,moram izdrzati,moram,zbog njega,zbog mog muza,zbog sebe,zbog nas...
Ne otvaram se i dalje,beba se ne spusta...
Mislim da su me rucno otvorili,samoj sebi se divim kako uspjevam sve to da izdrzim a da ne padnem u nesvjest...
Ma ja sam super mama,mogu ja to,jos samo malo,opet se tjesim i samo ih pitam kada cemo u salu...
Oko 11h me vode u salu.Prolazeci kroz hodnik do sale,kroz staklo vidim muzevu jaknu i u mislima mu kazem,ja Ljubavi vise  ne mogu,ja sam dala sve od sebe,sad mi ti daj snage da rodim naseg djecaka...
Na stolu u sali opet dajem napone,trudim se,ali ne ide...
Vidim babica uzima makaze i govori mi:izvini duso,ali moram,da ti izvadimo bebicu...
Ja kontam ma rezi mi i ruke i noge,sto se mene tice,ja sam svoju granIcu boli odavno dotakla,vise od ovog me ne moze boliti...
Ona izvlaci moju bebu,vidim ga,ljubicast,modar i ne place...
Samo ponavljam,zasto moja beba ne place?Zar beba ne bi trebala sada plakati?
Pedijatrica ga uzima,odnosi,upuhuje mu kisik,masira ga,on i dalje nepomicno lezi i ne place...
Osjecam da umirem,to je to,ja sam dala sve od sebe i nisam uspjela...
A onda,cinilo mi se godina je prosla,najljepsi zvuk na svijetu,plac mog djecaka...
Ponovno sam se rodila na onom stolu zajedno s njim...
Placem i ja,ali sada od srece.Doktor me sije,ali ja nista ne osjecam,samo slusam najdivniji zvuk,gledam mog djecaka dok ga kupaju,vagaju,oblace...
Imam osjecaj da bih mogla opet vristati,ali od srece sada,i vrisnula bih :Ljubavi,uspjeli smo...ali kontam necu,dosta su me ljudi slusali... Doktor mi poslije govori da se moj Junior bio zaglavio u kanalu,pupcanik mu se omotao oko vratica i rukice,ali sve smo izdrzali moj djecak i ja zajedno,borili smo se i uspjeli,hvala dragom Bogu...
Sva bol je nestala,a kada su mi ga dali u narucje,tog trenutka spoznala sam pravu srecu i radost!
Ljubila sam njegove male obrascicce i zeljela da ga nikad vise ne ispustim iz svog zagrljaja...
Sve pohvale za doktora,babicu i citavo osoblje Opce bolnice,zaista mnogo su mi pomogli a to u onim trenutcima mnogo znaci...
Moj Junior je napokon tu,bilo je tesko,boljelo je,napatili smo se,ali vrijedilo je svake sekunde i sve bih opet ponovo jer ova sreca i Ljubav ne mogu se ni s cim mjeriti,jer ova Ljubav je iznad svega...
Sada nakon 18 dana napokon uzivamo,ja sam se oporavila,uzivam sa svoje dvije najvece Ljubavi,mojim dragim i nasim prekrasnim djecakom...
I drage moje,koliko god da boli,proci ce,a ostaje sreca za koju se vrijedi toliko pomuciti,jer iznad ove Ljubavi nema vece...
Ja bas oduzila,sorry,ljubimo vas sve moje maleno Sunce i ja...






_____________________________

Aman, Sunce naseg Neba 21.12.2009.

Schecherlamice cestitam na hrabrosti. Sad dok sam citala tvoju pricu bas sam se prisjetila svog porodjaja i svih emocija koje su me u tom trenutku preplavile. Ljubi malog juniora od mene i Kene:))))

_____________________________

Keno mamino zlato
22.11.2009.

Nikita mozda sam ti vec rekla, al divim se tvojoj otvorenosti i zrelosti koju vecina mladih zena tvojih godina nema. Da sam na tvome mjestu ne znam da li bi imala toliko snage kao ti da sve to preguram. Ljubimo vas Keno i ja.
Bambi i Esmice hvala sto ste svoje price podijelile s nama.



_____________________________

Keno mamino zlato
22.11.2009.