Nisam česta ovdje, ne mogu vas upratiti, ali ovaj post me nasmijao pravo

i podsjetio na moje novo susjedstvo (

za starim susjedima). Preko puta živi sama starija žena, fina je, ali mahaluša prava. I sretnem je pred liftom nedavno i počinje: "nikako vala da se upoznamo kako treba, pa kako smo, pa neka komšija, pa da nam bude sretno, valjda ćemo i kavu nekad popiti i da Bog da da nas uskoro bude više". Kako nisam komentirala, ona fino priupita: "Jesi li ti mene čula šta sam rekla: da Bog da da vas bude još uskoro?" Kao sad sam se trebala nadovezati na priču i pohvaliti stomakom i podijeliti s njom svoj život i planove

. Elem, bio vikend, jutro, pa sam bila raspoložena i nije me dotaklo, ali se osipam od ovoga.
Sporty, slažem se sa
Selmom - jednostavno vide da možeš sve i onda hajde sve, kad već možeš. I mene je u prvoj trudnoći nerviralo kad netko kaže "nemoj ti, ja ću" i svima sam dokazivala da nisam bolesna nego trudna. A sada mi je trudnoća po doktoru još stabilnija i bolje sve izgleda nego sa Emom, a mene bole leđa, stomak, zglobovi, imam glavobolje, imala sam mučnine, jedino nema te depresije. I mislim da mi treba više pažnje ovaj put.
_____________________________
Ema, kokola i sreća najveća, 15.10.2008.
Timur, radost mamina, 9.10.2011.