Osjećala sam se pomalo krivom, pitajući se da li je to sebično. Ali kao muž i žena, oboje smo znali da nam je potrebna ova pauza i vrijeme zajedno.

"Pre deset godina vjenčali smo se, samo tri mjeseca nakon našeg prvog sastanka. Sada kada razmišljam o tome, nakon dvoje djece, odluka djeluje impulsivno. Ali tada, sve što smo znali bila je naša ogromna želja da zauvijek provedemo život zajedno (vau).

Nakon skromnog građanskog vjenčanja u decembru 2013. godine, Bog je možda imao drugi plan za nas. U aprilu 2014. godine, vijest o dolasku najstarije kćerke sve je promijenila. Jedva godinu dana nakon sklapanja braka, prebacili smo se na roditeljstvo - rolerkoster odgovornosti, beskrajnih mijenjanja pelena i noći ispunjenih i iscrpljenošću i radošću. Bili smo mladi, suočavali smo se sa oskudnim prihodima i ograničenim mogućnostima.

Tokom godina, naišli smo na mnoge izazove, kao bračni par i svako za sebe. Naše razlike, borbe, teška vremena i neuspjesi oblikovali su ono što smo sada. 

Sada kada se bližimo našoj desetoj godišnjici braka shvatamo koliko se brzo porodični život odvijao za nas. Bili smo zaokupljeni vjenčanjem, roditeljstvom i dobijanjem naše djece. Ta vremena su donela mnogo sreće, koju ne bih mijenjala ni za šta. Ali duboko u sebi, oboje smo čeznuli za vremenom provedenim nasamo, trenucima kada smo samo nas dvoje. Osjećali smo potrebu da se ponovo otkrijemo i ponovo povežemo kao par.

Odlučili smo da rezervišemo putovanje u Ho Ši Min, Vijetnam, baš iste večeri kada smo razgovarali o tome. Nije bilo lako jer je ostavljanje djece bilo previše za nas kao roditelje. Osjećala sam se pomalo krivom, pitajući se da li je to sebično. Ali kao muž i žena, oboje smo znali da nam je zaista potreban ovaj odmor i vrijeme zajedno.

Rekli smo našoj najstarijoj za ideju i iznenađujuće, bila je srećna zbog nas. Podržala nas je. To me je smirilo.

Morali smo da isplaniramo stvari poput hrane za djecu i ko će se brinuti o njima dok smo odsutni. Zahvaljujući mojoj svekrvi i zetu, koji su nas toliko podržavali i pomagali, konačno smo proslavili našu desetu godišnjicu.

Bili smo odlučni da ovo uradimo ne samo zbog nas, već i zbog naše djece. Zaslužuju srećnu porodicu, a ovo putovanje je bio način da im to pokažemo. — piše Cath Corpuz, mama dvoje djece, za Smartparenting.

Dan koji smo čekali je konačno došao. Stajući u red, prolazeći kroz kontrolu i ulazeći u avion, shvatili smo: nema djece, nema kolica - samo nas dvoje sa po jednim rancem. Sleteli smo u Vijetnam u 23 časa, umorni, ali super uzbuđeni jer - samo smo mi!

Uzbuđenje nam je raslo dok smo istraživali, vreme i umor nisu bili bitni dok smo šetali gradom i vozili motocikle. Uživali smo u lokalnoj kulturi, probali uličnu hranu i povezivali se sa ljudima. Ponovo smo otkrili zabavu uživanja u svakom trenutku, bez brige o umornim mališanima.

Shvatila sam koliko smo se udaljili, iako smo uvijek zajedno. Bili smo toliko zaokupljeni životnim obavezama da ponekad zaboravimo na sopstvene potrebe i stvari koje volimo. Vijetnam možda nije otmeno mjesto, možda čak ni vaš prvi izbor za romantično putovanje. Ali uranjanje u kulturu je bilo nevjerovatno, i voleli smo da isprobavamo nove stvari, istražujemo i upoznajemo lokalno stanovništvo. Sa samo nekoliko dana u Ho Ši Minu, stvorili smo toliko lijepih uspomena. 

Putovanje možda nije bilo ekstravagantno, ali sam iskreno osjetila dubok osjećaj osvježenja nakon toga. Ponekad, u svakodnevnoj vrevi brige o djeci, pomislite „Takav je život“, rutina. Nastavljate dalje, jer to je ono što radite. Pa ipak, ta količina vremena koje smo imali za sebe, daleko od roditeljskih obaveza, bila je zapanjujuća. To je podsetnik na osobu ispod površine svakog roditelja - obnovljeni duh koji šapuće: „I ti si važan.“

JUNK-ing nije luksuz, to je neophodna investicija u naš brak, putovanje koje nam je pomoglo da se sjetimo ljubavi koja nas je prvobitno spojila.