Prvi dan sa bebom kući... Razišla se rodbina, mama otišla u svoju sobu, ostali bebac i ja...

I gledam ja njega i mislim , Bože dragi šta ću sad s njim? Sve se mislim kako oni u bolnici nisu normalni što puštaju žene tako rano s bebama kući, pa šta mi znamo ( to što sam htjela pobjeći iz bolnice u sred noći s bebom-to sam bila već zaboravila)

Bebac je zaspao na mom krevetu, ja do njega , okrenuta prema njemu, nekih 5 cm moje lice od njegovog  i svako malo provjeravam da li diše.. Čekam da otvori okice, gledam ga, pipkam ..ko dijete kad dobije svoju novu igračku... 

Pregurali smo prvu noć tako i onda..preokret!
Kao da sam cio život živjela s malom bebicom, kao da sam vec milion puta ( a ne nijednom! ) promijenila te pelene, čistila pupak..
Jedino što sam možda do trećeg mjeseca spavala tik uz bebca, ne znam ni ja zašto..Uvijek okrenuta prema njemu..budim se i gledam ga i divim se... 
Ma smiješna sam sama sebi, al je tako... 
Sve je bilo divno i krasno i do dana današnjeg je tako i ako Bog da će i ostati ...

Milioni savjeta , svako ima neki svoj koji je najbolji, al' ja tvrdoglava kao i uvijek slušala sam svoj instinkt i vodila se tim i ispalo je dobro ...


Puno su mi pomogle i vježbe za trudnice na koje sam išla skoro tri mjeseca ..puno dobrih savjeta i puno toga što nam pomaže da naše samopouzdanje bude jos veće ...

Hvala Bogu moja mama je uvijek tu uz nas, pa se mogu osloniti na nju, ne da se brine o bebi, već onako...tu je i znam ako bilo šta zapne da je uz mene, da me voli najviše na svijetu, baš kao i ja svoju bebicu...