9 godina dugih, najdužih, najbolnijih braco moj...
Nema te, a ja još toga svjesna nisam...
Sjećam se kad smo djeca bili, kule od pijeska gradili, po Vilsonovom šetali i živjeli najradosnije trenutke, najbezbriznije trenutke našeg života...
Još pamtim one tvoje prelijepe oke, onaj tvoj osmijeh i biserne zube, one naše zagrljaje, pa i tuču jastucima pamtim, nekad bi umirala od osmijeha a sad ...samo suze liju, samo.
Jesen je bilo naše doba, duge šetnje od gimnazije do mosta Suade D. šuštanje lišća i nas četvero ti i tvoje seke. Neprocjenljivo, zaista neprocjenljivo.
Ali toga više nema, jesen me sjeća te radosne ali i na jedan od žalosnijih dana u mom životu, dan tvoje pobigije...
Šetam ja još Vilsonovim i tražim te u očima drugih momaka koji radosno koračaju ulicama punim lišća, ali džaba nema te, a meni se srce steže, od tuge od boja od plača...
Sjećam se i onog dana kad sam te zadnji put poljubila, ma sjećam se svega, i to me sjećanje boli...Tražim te u liku svog djecaka, tražim i vidim te, vidim te u ocima njegovim u osmijehu njegovom u kosi njegovoj... Braco nedostaješ