kaze mi mm neki dan, vozimo se sa posla, zao mi je sto si nesretna samnom. reko molim?? kaze zao mi je, prije nisi bila takva, pa zakljucujem da si samnom nesretna, a ne znam sta da radim. bas mi je krivo bilo, ne na njega, nego na sebe. nisam znala da se sve ovo tako odrazava na njega..u toj nekakov borbi sama sa sobom nisam ni pomislila kako je njemu i sta misli...tako me to zaboljelo..jer stvarno on nema nista sa tim. mrzim to u sta sam se pretvorila...sta ce onda moja A misliti. da ima vjecito tuznu i umornu, uplasenu mamu.
zagrli tog svog muza najace sto mozes i zahvali Bogu sto ga takvog imas.
sve mu lijepo objasni i on ce ti biti najveca podrska u svemu.
nebi valjalo da za tvoje stanje krivi sebe...nikako.
ti ces aBd jednog dana biti sretna i nasmijana i sve ovo sto ti se desava biti ce ruzna uspomena...
ali i velika skola ..
ja nekako smatram da svako ko se suocio sa ovim poremecajem,i koji ga je na kraju pobijedio ima na ovom dunjaluku posebnu misiju...
jer mi ljudi u ovakvom vremenu smo izgubili ono sto bi trebalo da krasi svakog covjeka...razumjevanje i empatija.
utopljeni u svim zivotnim problemima i ne primjecujemo stvari koje zivot cine ljepsim...
ono nesto sto ostaje isto iza svih zivotnih iskusenja.
_____________________________
Dva hajduka ....jedan veliki i jedan mali
Ja cu biti uvijek obicna zena, u masi neprimjetna...neko kome je stalo da barem malo uljepsa i promjeni ovaj svijet i podari mu malo ljudskosti.