Drage moje, bila sam mlada, znatiželjna, ''puhao mi vjetar kroz glavu'', i ja sam to učinila, kako bih zaštitila svoju majku, jer je imala slabo srce, a kako da joj ja to uradim, njena kćerka jedinica, pa šta bi rekao svijet....
I tako se odlučih na to, ne znajući šta činim, ne znajući čak da svoje zdravlje stavljam na kocku, i uopšte svoju sigurnost, jer sam to uradila, a niko , baš niko nije znao, a imala sam samo 16 godina....svašta mi se moglo desiti, da nikad niko niti ne sazna gdje sam....
Bilo je to prije 20 godina, ali bool osjećam i danas...
Zašto ovo pišem?
Reći ću vam, jer sad kada sam odrasla, tek sad znam, kako mi se to sve ustvari moglo desiti...
Razgovarajte sa svojom djecom, o svemu i svačemu, i mislim da je pogrešno to, što se uvijek djeci daje slika o roditeljima kao o maltene savršenim osobama....a niko to nije.
Svi mi griješimo, i to je u redu (naravno ne svjesno), to je ljudski, pa zašto postoji oprost?
Ja sam svojoj kćerki sve ispričala (ona sada ima 17 godina), i da sam s njenim ocem spavala prije braka, i kako se je to sve desilo, i kako sam se pored svega toga osjećala (mislim na neželjenu trudnoću i abortus)...
Mislim da se tako daleko više može postići sa djecom, nego kada prikrivamo svoje vlastite greške, jer ustvari nikog čovjek ne može savjetovati, možemo samo usmjeravati nečije misli ili pokloniti svoje iskustvo.
Dan prije dogovorenog abortusa pitala sam svoju majku, onako kao kroz šalu, mama šta bi ti meni uradila, da sam ja trudna (imala sam dobru priliku, jer je u to vrijeme jedna moja rodica ostala trudna s momkom, pa ju je moja mama savjetovala da nikako ne smije abortirati, ona se je tad udala za njega, i rodila je to dijete). Moja mama mi je odgovorila:Ubila bih te!
Nije bila svjesna šta govori, nije bila svjesna da je s tim riječima mene 100% ubijedila, da abortiram....
Spasila je nečije unuče..... a svoje....