Moje iskusto iz hitne pomoći, trebaju da mi ušiju kožu na prstu, nešto malo...ja mlada i prvi put "nalijećem" na tu vrstu odnosa...
-A, jel' ti znaš da, ako te mi pošaljemo u glavnu Hitnu, šta će oni da ti rade?
Znaš oni su ko mesari.
-Molim Vas, nemojte, nije ovo puno, vi mi to završite.
-Dobro, ako budemo imali tanki konac.
-A, jesi li ti donijela išta da nas počastiš, znaš mi smo očekivali nešto tako od tebe?
-Nisam, nisam znala da treba.
-Pa, ne mora to biti čokolada, primamo mi sve.
(Meni ruka zavijena i čekam šivanje, izgubila se)
-Pa, nemam ni para, nisam ponijela.
(šiju oni...završili su)
-E, sad da vidimo knjižicu (ja pokazujem)....pihhhh, ovjerena, šteta...bilo bi lijepo da poslije navratiš i doneseš nam nešto da se počastimo...
Ne pitajte me sa kakvim sam upitnikom izašla iz ordinacije...šokirana, rana je mala maca kako mi je bilo neugodno zbog njihove priče...ne kažem, ima i dobrih ljekara, imala sam milion puta priliku upoznati i takve, ali ovi pojedinci su užasni
_____________________________
...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...