Dužnost je svakog doktora da ukaže ako uoči bilo kakva odstupanja prilikom pregleda, a pravo svake majke je da odluči da li želi da dijete zadrži ili ne. Kada je odluka donesena, svaki doktor, baš kao i svaka osoba, trebalo bi da odluku podrže...

Djeca sa poteškoćama u razvoju često su neshvaćena od strane društva. I iako se nekada može razumjeti da je to zbog neznanja ili straha, roditelji sigurno ne bi očekivali da podrška izostane od onih koji su se posvetili (i zakleli) čuvanju života – doktorima. Međutim, nekada je baš to slučaj. Zato je majka male Emersin Fejt, preslatke jednoipogodišnje devojčice sa Daunovim sindromom, odlučila da napiše pismo svom ginekologu i da objasni čovjeku koji joj je trebao biti podrška kroz devet mjeseci trudnoće, zašto je strašno reći majci da treba da izvrši abortus, jer njeno dijete “nije u redu”.

Tako je krajem maja Kortni Bejker, ruku pod ruku sa svojom kćerkicom, napokon dostavila pismo doktoru koji je tokom trudnoće uočio da će njeno dijete biti rođeno drugačije, a potom joj savjetovao da okonča trudnoću. Pritisak da zbog ove dijagnoze ne treba da rodi nastavio se i kada je jasno rekla: “Ne, to je moje dijete”, i zato je sada odlučila da taj teret napokon skine riječima:

Dragi doktore,

Nedavno mi je prijateljica ispričala kako bi prilikom svakog ultrazvuka njen ljekar rekao: “Savršen je.” Kada je rodila dječaka sa Daunovim sindromom, otišla je kod istog ljekara i pogledala ga, a on je pogledao dječaka i rekao: “Rekao sam vam. Savršen je.”

Njena priča me je slomila. Iako sam bila zahvalna što sam saznala za njeno iskustvo, istovremeno sam osjetila neku gorčinu u ustima zbog onoga što sam ja prošla. Da ste bar Vi bili taj ljekar.

Došla sam kod Vas u najtežem mometu svog života. Bila sam prestrašena, zbunjena, očajna. Tada još nisam ni znala istinu o svom djetetu i baš ovakava podrška je ono što mi je trebalo. Ali umjesto toga, umjesto ohrabrenja, Vi ste predložili da abortiram. Rekla sam Vam njeno ime, a Vi ipak upitali da li sam svjesna kako nizak kvalitet života čeka dijete sa Daunovim sindromom. Potom ste, iznova, predložili da još jednom razmotrim odluku da ne prekinem trudnoću.

Od te prve posjete, plašila sam se svakog termina za pregled, svakog sljedećeg susreta. Najteži period u mom životu je postao gotovo nesnošljiv, jer mi nikada niste rekli istinu: moje dijete je savršeno.

Ja nisam ljuta na Vas. Nisam ogorčena. Ja sam samo beskrajno tužna.

Tužna sam, jer Vas mala srca koja gledate svakoga dana ne ispunjavaju neprolaznom radošću. Tužna sam, jer ne zastanete uvijek u čudu posmatrajući taj splet preslatkih malih prstiju, pluća i očiju i ušiju. Tužna sam, jer ste toliko pogriješili govoreći da će dijete sa Daunovim sindromom umanjiti naš kvalitet života. Srce mi se lomi pri pomisli da te iste riječi možda izgovarate nekoj majci danas, ponovo. Ali najtužnija sam zbog toga što nikada nećete imati tu čast da upoznate moju kćerku, Emersin.

 

 

A, vidite, Emersin ne samo da je naš život promjenila, poboljšala i učinila ga kvalitetnijim, već je dotakla srca hiljade drugih ljudi. Dala je svrhu našem životu i radost koju riječima nije moguće opisati. Poklonila nam je najveće osmjehe i više smjeha i poljubaca nego što smo ikada mogli zamisliti. Ona nam je otvorila oči za pravu ljepotu i najčistiju ljubav.

Sada se molim da nijedna majka ne prođe kroz ovo kroz što sam ja morala. Molim se da i Vi svakim ultrazvukom koji uslijedi, ugledate istinsku ljepotu i čistu ljubav.

I molim se da sljedeći put, kada ugledate bebu sa Daunovim sindromom ušuškanu u majčinom stomaku, pogledate tu ženu u oči i kažete joj istinu: “Vaše dijete je savršeno.”

Ovom rečenicom je Kurtni završila svoje pismo. Da li ga je doktor otvorio, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ali ono što je sigurno jeste da je učinilo mnogo više od mjenjanja pogleda jedne osobe, dotakavši srca hiljada onih koji su podjelili pismo koje je ova žena postavila na Fejsbuk stranici.

Iako je dužnost svakog ljekara da ukaže ako uoči bilo kakva odstupanja prilikom pregleda, a pravo svake majke da odluči da li želi da dijete zadrži ili ne, jednom kada je odluka donesena, svaki ljekar, baš kao i svaka osoba, trebalo bi da odluku podrže i budu oslonac onoj kojoj je to potrebno.

Ako riječi mogu da mjenjaju ljude, onda ove vrijede svakog slova. A opet, kažu, djela govore više od riječi, a slika više od njih hiljadu. Zato pogledajte još jednom ova dva srećna lica i razmislite o svemu što je ova žena uradila. I kada vidite bilo koje dijete na ulici, osmjehnite mu se i učinite dan boljim. Vrijediće.

 

 

 

Još  na Ringeraji

• Još mnogo zanimljivih tekstova o vašim bebicama pročitajte ovdje >>>KLIK<<<
• Pratili razvoj vaše bebice i svakog ponedjeljka primajte mailing kalendara razvoja djeteta
• Ako želite diskutovati sa mamama bebica možete na našem RR forumu

PRATITE  NAS I NA INSTAGRAMU!

 

@ringeraja_ba