Priznali to javno, ili se potajno nadali, očevi naječešće žele da im se rodi sin. Jednim dijelom ovo je svakako uslovljeno patrijarhalnom kulturom iz koje i jesmo i nismo iskoračili. No, postoje i psihološki uzroci.

U prethodnom tekstu opisala sam i neke značajne motive koje psihoanaliza iznalazi u osnovi želje da se ima dijete.

Oni su prisutni i kod budućih majki i očeva, no s nekim razlikama. I kod očeva je svakako prisutna želja da se reproducira sopstvena slika.

No, za razliku od žena, kod muškaraca je želja da se reproducira sopstveni spol izraženija. Ukazuje li ovo na općenito povišen narcizam kod muškarca ili ne – možemo ostaviti za neku od diskusija. Želja za reprodukcijom sopstvene slike kod muškarca se očituje u njegovoj želji da mu se rodi sin. Naravno da postoje izuzeci, no globalna slika već vijekovima je ovakva. Kako dijete odrasta otac se veoma često bolje snalazi u komunikaciji sa sinom nego kćerkom. S njim lakše dijeli životne sadržaje, parti njegov uspjeh, savjetuje ga i provodi vrijeme družeći se. Očito mu je nekako lakše sina nego kćerku doživjeti kao produžetak tog pozitivnog dijela samoga sebe (o negativnom koji u dijetetu može formirati podlogu za docniji ravoj psihopatologije nemam namjeru razmišljati i pisati ovom prilikom).

Otac kćerku češće prepušta majci vjerujući da će ona bolje obaviti odgojne funkcije, što ne umanjuje njegovu ljubav. No, njegova odsutnost se osjeća i ostavlja traga u intrapsihičkom životu i njegove supruge a i djeteta. Otac s ovakvim stavom griješi. Djetetu su potrebna oba roditelja i u svakom životnom razdoblju, čak i onda kad zasnuje vlastitu porodicu.

Zanimljivo psihoanalitičko stanovište je da je želja muškarca da ima dijete i pod uticajem njegovog starog Edipovog kompleksa. U ovom kontekstu imati dijete omogućava mu izjednačavanje s njegovim sopstvenim ocem. Istovremeno, odgajanje dijeteta pruža mu i šansu da bude bolji otac no što je njegov vlastiti bio prema njemu.

I tako već u situaciji kad razmatramo želju da se ima dijete dolazimo do ‘dva oblika ljubavi’, bezuslovne čije je oličenje majka, i one uvjetovane koju najčešće reprezentira otac. Hoću reći da majka voli svije dijete kako god da je, kakvi god da su mu uspjesi i neuspjesi, ambicije  itd. Otac, s druge strane, najčešće otvoreno ispoljava ljubav u situacijama kada je dijete istu ‘zaslužilo’.

No, ovim sam možda preuranjeno zašla u razdoblje života djeteta i roditeljskih stavova kada je dijete već rođeno i doseglo nešto stariju uzrasnu dob. To je svakako tema za sebe te ću joj se posvetiti u nekom od narednih tekstova.

Želim vam ugodan dan u nadi da ću nekome i na ovaj način uspjeti pomoći da bolje razumije sebe i svoje bližnje. Prvi korak ka ostvarenju punoće življenja je znanje. Ono kasnije treba da nas dovede do mudrosti, ali tad smo već najčešće jako stari.  Znanje bez razumijevanja tek su parole. Tek kad shvatimo možemo sebe učiniti boljim ljudima i ovaj svijet učiniti boljim mjestom za življenje.

Izvor: drsandic.net