Mislim da se svi kad-tad nađemo u ovakvim situacijama, i ja sam. Samo što ja nisam dozvolila da željenu stvar, koja nije njena, uzme još naročito ponese kući. Prvi put kad dozvoliš takvo što, sljedeći puta će još veće scene biti i za manje stvari.
Kod mene može da se dernja, vrišti, ne interesuju me ljudi oko mene, a i oni skontaju da je to nama (djeci) problem -ljudi bulje u nas.
Evo u nas scene neko jutro, svratili u trgovinu prije vrtića da kupi sebi sok, bonbone i jabuke za počastiti drugare. Jabuke sam uzela ja a ona hoće da nosi ovo dvoje u rukama bez kese. Kažem joj da mi da jedno da ja nosim tako da mi da ruku a ne ona će sama. Rekoh ne možeš ulicom šetati sama, već mamu za ruku. Ona počela da se buni, ja je još jednom lijepo zamolim da mi jedno od tih stvari da da ja nosim da mi može dati ruku, nije me poslušala. Onda sam ja uzela sve i stavila u njen ruksak. Plakala je, ma nije toi plač, toj rikanje bez suza. Ljudi su izlazili na balkone. Mene vala baš briga. Nakon 200metara nije prestajala onda sam joj kazala da ako nastavi da se dernja bez razloga da ću da bacim u smeće pa neće imati ništa. I dok najzad nisam i bacila u smeće jer je plakala i narednih 50 metara. Ušutila se kad je shvatila da sam bila ozbiljna i govorila da će me slušati. Da vidiš sad sama potrpa svoje džidže u ruksak i kaže mama nosi.
Dala sam joj izbor, nije bilo dovoljno hoće sve-ne može i tačka.
Koliko je moja metoda ispravna ili ne, ne znam, kod mene ovo pali i nema scena sljedeći puta.
_____________________________
04.12.2008.