Pozdrav najdraze moje! Ja sam onako-onako, niti dobro, niti lose. Misli, strah i tjeskoba je prisutna i dalje. Ponekad se pojavi neka nova misao, strah vezan za tu misao i ja mislim "evo nesto drugacije, a vi to niste nijedna navele" pa se, naravno, prepadnem. Ponekad od silnog razmisljanja i preispitivanja i umora uma i mozda, desava mi se da mi kao nesto preleti ispred ociju, isto zvijezde padalice kao da mogu vidjeti neke sitne kruzice, zrna, prelamanja svijetlosti i uspanicim se. upravo ih sada vidim kako mi remete moje vidno polje. I naravno, rezultira opsesivnim mislima i pitanjima. Rabi mi je dosta pomogla i utjesila me, ali eto voljela bih znati desava li se jos kome. Jednostavno se bojim te stalne pristunosti misli, ko da su fiksirane a moj ih mozak ne zeli uopce, ali nikako da uspostave neki dogovor i ravnotezu. Ponekad sam i depresivna, uistinu ne mogu naci nesto fiksno za sto cu reci da mi daje snagu i smisao, kod mene sve ima i onu drugu stranu, ali srecom prodje taj osjecaj. Strah od umisljanja i opsesija je i dalje najveci. Ti snovi, slike, moji kruzici su grozni prema meni
A tek kako mi nekad zuji u usima, uh!!!
Ali mozda najvise od svega mi smeta to sto sam uvijek u nekoj borbi sama sa sobom, ne znam tacno ni sta zelim ni sto bi me moglo trznuti. Uvijek razmisljam u stilu "svasta se moze desiti" ili "koji je smisao svega ovoga" ili pak "zasto smo uopce tu i sto ce nam se sve desiti i kako ce na kraju zavrsiti", "trudim li se dovoljno i sto mogu uciniti za sebe", raznorazne dubioze.
Zamisljam jutro u kojem cu se probuditi bez ijednog straha, jaca nego ikad.
Cure moje volim vas puno i pozdravljam sve redom da ne nabrajam.
_____________________________
Lajla