Prije 2 godine mojoj kćeri je "dijagnosticirana" (ako se može tako reći?) disleksija. Bio je to šok! Prvo što uopće nisam znala što je disleksija, a drugo, što jednostavno, kao roditelj, teško prihvaćate bilo kakvu mogućnost da vaše dijete ima bilo kakvu poteškoću.

Danas je moje dijete uspješna i odlična učenica, ali uzimajući u obzir posljednje dvije godine školovanja, prilagodbe, i frustracija, učenje sa djetetom koje ima disleksiju je jednostavno izazov s kojim naučite živjeti. Jednom kada smo suprug i ja shvatili problem naše verbalne, i prilično inteligentne djevojčice shvatili smo da smo upravo mi ti koji moramo pronaći rješenje za bilo koji problem koji je stajao pred nama. Pomoć ostalih institucija (osim kćerine škole, ravnateljice i učiteljice) nismo imali.

Logopeda kod nas u gradu nema, termin kod logopeda u bilo kojem drugom gradu je teško dobiti jer niste "iz tog grada"... S diskriminacijom na temelju prebivališta je nešto s čim smo se tada prvi i zadnji put susreli. Ovo je bio trenutak kada smo suprug i ja shvatili da na nama ostaje riješiti problem i pomoći kćeri olakšati njene školske dužnosti i na kraju krajeva, učenje...

Prvo što smo napravili smo pronašli instruktora. Dugo smo tražili osobu koja će razumjeti u potpunosti s čime se ona "bori", ali nismo odustali. Našli smo mladog dečka, studenta koji je upravo završavao pedagoški fakultet, a koji je također imao problem kao i naša djevojčica. Nakon samo 15-ak minuta shvatio je problem i smislio strategiju kako se boriti s nedostatkom na način koji će njoj biti "privlačan", zabavan i lagan. Smislio je strategiju koja se bazirala na njenim talentima, bez da se usredotočuje samo na njene pogreške u pravopisu, "neoprezne pogreške" u matematici i količinu vremena koja joj je bila potrebna za pisanje i čitanje.

Pronašli smo pravog stručnjaka za disleksiju koji je sam vodio istu borbu kao i ona i koji je mogao nama, roditeljima, objasniti razlike koje se njoj događaju u mozgu te koja je razlika između disleksije i nesklada, kako bi mogli lakše raditi s njom bez frustracija koje su još uvijek postojale svakodnevno u našem životu. Slušala je (i mi s njom) i tražila rješenja kako školske frustracije ne bi preplavile kreativni život njenog malog uma. Uvijek je govorila (i dan danas isto govori) da je škola teška, ali da sve može napraviti.

Najveći problem nam je bilo čitanje, i to ne klasično čitanje teksta, već razumijevanje pročitanog. Bili su potrebni sati i sati čitanja od bajki i priča za najmlađe pa do dječjih romana sa preko 200 stranica. Ne kažemo da smo uspjeli, to je svakodnevna borba koju će ona voditi do kraja života, ali napredak je vidljiv što je uveliko pomoglo kod čitanja lektira.

Na nama samo ostaje ne odustajati, a činjenica da smo bili uporni u potrazi za pravom osobom koja će nam pomoći je bila najbolja stvar koju smo ikada napravili za svoje dijete.