/11 /11

Ovo je bio treći put prvi roditeljski na početku godine u našoj gimnaziji. Treći put ista profesorica, o čijem stajlingu, frizuri i retoričkim sposobnostima neću, jer nisam nevaspitana.

Treći put isti (ili malo drugačiji) slajdovi o tome šta je zabranjeno, šta se nesmije ni slučajno, šta se smije ali je kažnjivo i slično...

Prva dva prva roditeljska na početku školske godine su me iscrpila. Nije mi bilo jasno da roditelji super odličnih osnovaca, jer se djeca sa nižim uspjehom nisu mogla ni upisati, moraju slušati sva ograničenja i nikakve pohvale, baš kao da su djeca zatvorenici, a mi njihovi slabi tutori.

No, za sada sam skontala da nas se malo buni i na ovaj sam roditeljski došla opremljena strpljenjem i mužem, i odlučna da ću sva pravila saslušati, da neću zlobno zapisivati sve besmislene razrednicine izjave, i da neću pisati crtice svaki put kad kaže »ovaj«...

Jer, na kraju krajeva i na početku početaka – zaista i potpuno podržavam poštovanje i ustanove i njenih pravila i profesora. Potpuno.

I potpuno sam svjesna da će tinejdžeri, čak i oni najbolji među njima, šta god mi ovo »najbolji« značilo, kršiti ta pravila.

Jer im tako diktiraju hormoni.

Jer se na taj način traže.

Jer su tinejdžeri.

I, srećom, poznajem i ostale profesore u ovoj školi.

Znam da ima dosta i takvih koji vole svoj poziv i djecu. I kojima je jasno da nije sve moguće urediti propisima.

I gotovo mi je uspjelo.

No... Dok smo kroz prozor naše učionice gledali kako iz škole odlaze svi ostali roditelji i profesori, nakon što su završili svoj prvi od obavezna tri godišnja susreta, kod nas se je tek zakuhavalo.

Neki od učenika su, naime, na izletu krajem prošle školske godine uhvaćeni kako piju pivo!

Sve skupa me nije pretjerano zanimalo, jer, srećom, nije uključivalo moje potomče, a i nije mi se činilo tragičnim događajem, ma koliko bila ustrajan protivnik alkohola generalno, ali, iz trena u tren postajalo je zanimljivije.

I strašnije!

Profesorica, inače predavačica najmanje atraktivnog predmeta, koja, sigurna sam, nikada ne bi položila selektivni test osobnosti na pedagoškoj akademiji, ili gdje je već studirala svoje integrale, da takav postoji, za rad sa djecom, predlagala je da svi mi skupa smislimo kaznu za tih šest dječaka koji su se prošle godine izvukli nekažnjeno...  

Stvari su postale zanimljive kada su, umjesto da ušute, ili da bar kažu da se kazna prepusti roditeljima malih pijanica, koji se mogu nasamo dogovoriti s razrednicom, ostali počeli da smišljaju kazne s izrazima lica bezgrešnika čije je jedino poslanstvo kazniti ove teške prijestupnike.

Izgledalo je kao šala.

Pa kao skrivena kamera.

Pa kao šala opet.

Roditelji pivopija su skrušeno šutili.

Ostali roditelji, a bivalo ih je sve više, su smišljali sve gadnije kazne – zabrana učešća na projektima koji uključuju putovanje, ukor pred isključenje, zabrana odlaska na maturantski izlet...

Jedna od mama »sutkinja« je čak rekla da »ti mali alkoholičari iz društva isključuju sve one koji to nisu, i maltretiraju djecu, poput njene kćeri, time što je nikada niko ne poziva na zabave«.

Nisam joj rekla, ali htjela sam, da ni ja nju na zabavu ne bih pozvala. Ma, ni na kafu. I da ne može za društvenu nerazvijenost svoga djeteta kriviti sve druge.  Nisam joj rekla niti da moje dijete nikada ne konzumira alkohol, ne znam da li zato što ne smije jer je neprestano provjeravam, ili zato što je fakat skontala da to nema smisla, ali da je stalno na zabavama.

Razrednica raste. Čak i brže od morkih flekova pod njenim rukama. Oduševljeno klima glavom pred raskokodanom družinom. Jedna mama predlaže i da im se rovi po tašnama i ormarićima! Druga da potraže u pravilniku kako se kažnjavaju teži prekršaji, pa upotrijebe predloženu kaznu...

Jedan sijedi tata ne može više slušati.

Ali, sirot, nema argumenata, pa kaže da je država kriva što su klinci pili pivo, jer je jeftinije od soka.

Niko se čak ni ne nasmije.

Gledam u muža.

Znam da moram ostati tiho.

Šta se upravo desilo, nije mi jasno?

Pristali smo na nekoj planeti gdje je pijenje piva jedako ubistvu, krađi, genocidu... O kome pričamo?

Masovnim ubicama ili sedamnaestogodišnjacima koji su, istina, napravili grešku prije nekoliko mjeseci, ali inače su odgovorni i pouzdani momci, mahom dobri đaci i uspješni sportaši?! Pripadnici beskrajno kreativne generacije koja je školi do sada donijela ko zna koliko priznanja i medalja?!

Znam da moram biti tiho. Zašto? Zato što na svim roditeljskim sastancima pričam samo ja.

A onda čujem glas mog voljenog bića...

Rekao je, sav umiren i pristojan kakav jeste, i razrednici i roditeljima, umireno i pristojno, sve što i vi sada znate da im je trebalo reći.

Dodao je, na moje opće oduševljenje, da mu je žao što je ona u razredu Gargamel, a ne Veliki Štrumf, te da će i njezina kćer u gimnaziji, vjerovatno, probati i alkohol i cigarete, i eventualno, steći prva seksualna iskustva.

Rekao je, jer je znao da ne mogu više biti tiho.  

Roditelji su šutili.

Roditelji prijestupnika su ga podržali pokojom stidljivom rečenicom, ohrabreni, ali još uvijek u grču. Ni razrednica nije imala šta reći, pa se je roditeljski s režiserom s neke druge planete polako i konačno primicao kraju. Bez izglasane kazne za strašne pivopije!

Požurili smo iz zgrade čim prije, na svjež zrak, prije nego što se inficiram njihovim infektom i počnem, iako samo u sebi i za zezu, smišljati kazne za poltronske roditelje i profesore koji ne razumiju da su dva i dva u životu često pet, a često nisu ni tri.

Nekoliko dana kasnije – još jedan roditeljski.

Idem sama,  nisam uspjela voljeno biće ubijediti da mi se pridruži – imao je predobar argumet – prevelik je za stolice iz vrtića.

Idem na prvi roditeljski sastanak za naše malo potomče. I, poučena prijašnjim iskustvom, osjećam strah...

Sretnem dvije tople i srdačne žene koje se predstave i pričaju nam normalne, lijepe, životne stvari.

Koje, osjećam to, kao i svih dvadeset mama u igraonici, vole djecu, osuškuju ih, njeguju i uče... Dobro je, sve je dobro... Ima nade...

Ipak sam sa ove planete...

Zanimljive tekstove koje je napisala naša Adriana Kuči u kolumni "Mamina posla" pročitajte ovdje KLIK