/11 /11

U Sloveniji ovih dana, uz ostale bure, prašinu diže i nacrt novog porodičnog zakona. Kako me politika ne zanima do zabrinjavajućih razmjera, jedino što o tom zakonu znam i to samo zato što nisam uspjela izbjeći spoznanja, jeste da je podijelio parlament zato što homoseksualnim parovima omogućava sklapanje brakova (do sada je bila moguća samo registracija zajednice, što je različito), te – usvajanje djece. Ovo potonje dovelo je do usijanja. Na jednoj strani liberalci po vokaciji i ubjeđenju koji nemaju ništa protiv, na drugoj konzervativci koji imaju sve protiv.  I tako građane, najvjerovatnije, uprkos tome da su izabrali svoje predstavnike u vlasti, čeka još jedan referendum, još jedno bacanje para poreskih obveznika.

Većina razvijenijih država EU davno je prošla kroz ovu fazu »odrastanja«. Tako je Danska, prva država koja je već daleke 1989. godine aminovala homoseksualne brakove, u novembru prošle godine dozvolila da se homoseksualci vjenčavaju i u Evangelističnoj crkvi koja je do sada homoseksualcima davala »samo« svoj blagoslov.

Naravno, daleko je naš burni Balkan od ovih tema uopće. Treba prije svega riješiti pitanje egzistenccije i bogatiti bezobrazne političare.

Ali, nije da nemamo mišljenje. Svoje kolektivno mišljenje pokazali su u Sarajevo i Beograd kod pokušaja organizacije Parade ponosa. Osobno,Parada ponosa mi se čini bezveznom i nepotrebnom, ali nad nasiljem svake vrste, pogotovo nad nasiljem nad ljudima koji nam nisu ništa uradili,  već nas pokušavaju na način koji  smatraju pravim ubijediti da ih prihvatimo kao punopravne članove društva, zgražavam se mnogo više.

Tako se je nekako podijelilo i društvo. Homoseksualci i njihova prava na brak i usvajanje djece koja još nemaju trenutno su omiljena diskusija od pauze za kafu do večernjeg izlaska.

Svi imaju svoje argumente za i protiv, svi čvrsto opravdavaju svoje stajalište, ali malo je onih, poput mene, koji su spremni priznati da o problematici ne znaju dovoljno, te da nemaju formirano mišljenje.

Glavni argument onih koji su protiv, uz to da bi društvo bilo okrutno prema djeci koja odrastaju uz dvojicu tata, je to da je odnos dvojice muškaraca ili dvije žene – neprirodan. Dobro, možda. Ostaje pitanje zašto se onda događa u prirodi i da li je homoseksualizam varijacija ili devijacija?! Ali, tim pitanjem se neću baviti. Kažem – premalo informacija, premalo kontakata sa deklarisanim homoseksualcima. Premalo čak i da predrasude izgradim. A ako se okrenemo znanosti – Američka akademija za pedijatriju je kao svoj zvanični stav izjavila slijedeće: "Seksualna orijentacija najvjerovatnije nije određena samo jednim faktorom, već kombinacijom genetskih, hormonalnih i spoljašnjih uticaja." Američka asocijacija psihologa saopštila je da "postoji mnogo razloga za seksualnu orijentaciju neke osobe i ti razlozi mogu biti različiti kod različitih ljudi." Ipak, APA tvrdi da je seksualna orijentacija određena već u ranim godinama čovjekovog života

O neprirodnosti bi se takođe dalo prodiskutovati. Da li je varijacija ili devijacija to kada žena rodi dijete i ostavi ga?! Da li je varijacija ili devijacija to kada čujemo zastrašujuće priče o čedomorstvu?! Da li je varijacija ili devijacija to što svi poznajemo, a ovo kažem bez svake namjere da sudim, jer nije moje, brojne parove koji su prirodnim putem začeli potomstvo, a u odgoj i brigu se ne upuštaju?! I još i ta razlika među samim homoseksualcima – lezbijke si mogu roditi dijete. Da li je onda prirodno da ga imaju?! Otvara se tu milion pitanja na koje bi odgovore trebalo dugo i studiozno tražiti, da bi se smatrali društveno odgovornim osobama...

I, da li će šta faliti sinu Sir Eltona Johna ili blizancima Neila Patricka Harrisa, popularnog Barnya iz mega popularne serije »How I Met Your Mother«?!

Ja idalje nemam odgovor.

Ali me idalje nervira isključivost svih onih koji svoje mišljenje temelje na neznanju i predrasudama.

Istina, vjernici, oni koji slijede upute svoje religije i u svim drugim životnim sferama, a ne samo kad im zatreba argument, imaju i jasno definisano, isključivo mišljenje. I treba ga poštovati.

A zašto ne homoseksualce?!  

Meni se opet nekako čini da bi trebalo krenuti od sebe. Svi zamišljamo budućnost svoje djece kao sretnu. To nam je najvažnije i činimo sve što možemo da ispunimo tu misiju. I šta ako vaš sin sutra dođe i kaže vam da je homoseksualan i da bi vam želio predstaiti dečka?!

Hoćete li ga voljeti manje?!

Ili ćete idalje željeti da bude sretan po svojim, a ne vašim mjerilima te sreće?!