/11 /11

Oni čak savjetuju da za ozbiljnije uključivanje u sport treba pričekati do djetetovog šestog ili sedmog rođendana, odnosno do osnovne škole ističući kako se djeca do osam godina i ne znaju nositi s porazom.

Ako se djeca počnu natjecati prije nego što su emocionalno ili fizički spremna, vjerojatno je da će doživjeti stres i razočaranje pa će odustati i zamrziti sport. Djeci treba puno pozitivne prakse prije nego što nauče gubiti. Ovisno o individualnom razvoju, djeca u dobi od osam do deset godina mogu se uključiti u sportska natjecanja koja su prilagođena djeci u razvoju. Tek kad se djeca upoznaju s nekim sportom i odu na nekoliko treninga, mogu zaključiti sviđa li im se ili ne.

Početak bavljenja određenim sportom

Vrlo često su roditelji u nedoumici kad bi se, i kojim sportom, njihovo dijete moglo početi baviti. Neki roditelji žele što prije vrhunske rezultate svoje djece i u vrlo ranoj dobi ih vode na ozbiljne treninge te pritom ne pomišljaju na žrtvovanu mladost, a često i narušeno zdravlje. Stavljajući dobrobit i zdravlje djeteta na prvo mjesto stručnjaci preporučuju početak bavljenja sportom, osim u gimnastici, plivanju i ritmičkoj gimnastici, u mlađoj osnovnoškolskoj dobi.

S judom se djeca mogu početi baviti od 8. godine, a karateom od 10. godine. Ozbiljniji trening trener će započeti s djecom od 12 godine. Za sportove kao što su, primjerice veslanje, rukomet i atletika (posebice bacačke discipline) početak ozbiljnog treniranjamože čekati i 14. godinu.

Hoće li će se dijete baviti individualnim ili timskim sportom uvelike zavisi od samog djeteta. Neka djeca prirodno preferiraju timske sportove kao što su nogomet, košarka, rukomet jer se osjećaju i funkcioniraju bolje u grupi, bolje dolaze do postignuća timskim radom, dok neki bolje funkcioniraju individualno i žele samostalno postizati rezultate.

No, najvažnije je educirati djecu da odaberu sport koji im najviše odgovara i koji im senajviše sviđa, osigurati im dobre uvjete da se njime bave te ih pustiti da sami procijene koliko se ozbiljno žele baviti sportom.

Neovisno o kojem sportu da se radi, moramo biti svjesni da sport može biti samo dobar za djecu. On pruža okruženje u kojem djeca mogu naučiti važne lekcije koje će im biti od koristi u životu. Oni uče da moraju naporno raditi kako bi pobijedili i uspjeli. Uče kako se nositi sa životnim situacijama u kojima uvijek ne pobijedi najbolji ili najpošteniji i kako nastaviti nakon neuspjeha.

Uloga roditelja u bavljenju sportom kod djece

Kao i u svakom aspektu djetetova života tako i djetetovim sportskim aktivnostima i uspjesima roditelji igraju veliku ulogu. Tako roditelji za djetetovo bavljenje sportom mogu biti i podrška, ali i teret. Od nepružanja potpore mnogo je gore prisiljavanje djeteta na bavljenje nekim sportom, posebno ako roditelji očekuju sjajne sportske rezultate koji rastu jednakom brzinom kao i njihov angažman i ulaganje u njih.

Ne treba ni spominjati kako je roditelj uzor svome djetetu pa tako kada se dijete natječe ono oponaša roditeljevo ponašanje stoga roditelji bi trebali ostati mirni tijekom igre, bez urlanja zbog “nepravde” ili poraza tako da dijete može oponašati pozitivne reakcije.

Roditelji bi trebali sport kod djece tretirati kao igru, ne kao posao ili sudbonosni ogled. Najvažnije bi trebalo biti da se djeca zabave i uživaju u zdravom natjecanju. Stoga se preporuča postavljanje pravih pitanja nakon igre i natjecanja kako bi se djetetu pokazalo što je važno u sportu. Ako pitate “jesi li pobijedio?”, vaše dijete mislit će da je najvažnije pobijediti. Ako pitate “jesi li se zabavio?”, dijete će usvojiti važnost druženja i zabave.

Djetetu roditelj treba pomoći da se usredotoči na sportski zadatak umjesto na rezultat ili trofeje. Trebaju učiti dijete da se fokusira na postizanje gola ili poboljšanje osobnog rekorda umjesto na broj pobjeda i trofeja. I na kraju, ambicije roditelja ne moraju biti ambicije djeteta.

Odlike pojedinih sportova:

• Borilačke vještine dobro utječu na razvoj samopouzdanja i psihofizičkih sposobnosti djeteta usavršavaju reflekse, jačaju cijelu muskulaturu i kardiovaskularni sustav. U borilačkim sportovima postoje pravila ponašanja, nema “prljavih” radnji, što dijete uči da poštuje sebe i druge.
• Timski sportovi razvijaju osjećaj zajedništva, ali koliko god otac volio, primjerice, nogomet, ne znači da će to biti i izbor njegova sina. Savjet roditeljima – odvedite dijete na neku sportsku utakmicu, njegova će vam reakcija biti dobar pokazatelj kojim sportskim aktivnostima dijete teži.
• Individualni sportovi: Ako je dijete individualac, a želi se baviti sportom, za njega su najbolji izbor atletika, tenis, badminton, streličarstvo, plivanje itd. U tim sportovima dijete ovisi o sebi i ne može prebaciti odgovornost na suigrače. Zbog toga mu je iznimno važna roditeljska potpora i poticaj, ali ga nipošto ne treba prisiljavati da se nastavi baviti tim sportom ako se zbog mogućih poraza osjeća deprimirano i demotivirano.

Diskusija na temi > KLIK