U životu svakog djeteta jednom dođe vrijeme kada se prvi put suoči sa svojim vršnjacima. Za neku djecu je to tek u vrijeme polaska u vrtić, za drugu možda nešto prije.

Istina je da su roditelji, obitelj, najznačajniji ljudi u djetetovom životu, jer predstavljaju najveći dio okoline u kojoj se razvija djetetova osobnost, ali su vršnjaci oni pomoću kojih dijete isprobava i spoznaje različite strane svoje osobnosti. I to naravno ne ide bez najrazličitijih konflikata i prepreka…

Prije svega ne očajavajte u stilu: što sam uradio pogrešno da je moje dijete nasilno?

Morate znati da je ponekad i agresivnost sastavni dio razvijanja djetetove osobnosti, kod nekog u većoj, a kod drugih u manjoj mjeri. Možda se vaše dijete nasilno ponaša prema vršnjaku s kojim se često igra na igralištu, a vi ste zbog toga već ozbiljno zabrinuti, jer ne znate što je uzrok, niti znate kako problem riješiti. U takvim slučajevima se pokušajte suzdržati od miješanja u dječiju igru (osim, naravno, u krajnjim situacijama kada je to stvarno potrebno), jer bi tako nehotice doveli do situacije koja je u stvari usmjerena upravo na roditelje. Svaki roditelj se, naime, u takvim slučajevima obično zauzima za svoje dijete, što na kraju dovede do konflikta odraslih, a ne djece. To djecu zbuni. Ako se djeca u igri nikako ne slažu, jer je jedan stalno »glavni« i agresivan prema drugom, to vjerojatno znači da se po karakteru previše razlikuju. U tom slučaju je najbolje da si dijete pronađe drugog prijatelja sa kojim će se igrati.

Ako je vaše dijete po prirodi živahno i odlučno, treba pronaći vršnjaka koji mu je sličan, jer će se tad oboje djece osjećati bolje, i lakše »podnositi« jedno drugo.

Što napraviti kada se dijete nasilno ponaša u vrtiću?

Odgajateljica se žali da se vaše dijete ponaša agresivno prema drugoj djeci u grupi i da su ga zato djeca počela izbjegavati. Što napraviti? Pokušajte razumjeti da uzrok agresivnosti nije uvijek pakost, te da dijete najvjerojatnije ni samo ne zna zašto se tako ponaša.

Nasilje je najčešće znak da dijete nije sigurno u sebe, da nema samopouzdanja. Dijete jednostavno ne zna što da radi s tom agresivnošću, kako da je savlada. Djeca u vrtiću ga počnu izbjegavati, nerado se igraju s njim ako je prema njima nasilan. Tako dijete postaje sve usamljenije, izolirano, a tako i sve nesigurnije. Agresivnim ponašanjem nekako pokuša prikriti da je, u stvari, osjetljivo i usamljeno, i tako je začarani krug zatvoren. Stoga je kod agresivne djece važno da na takvo njihovo ponašanje ne reagiramo ljutito, ili što je još gore - udarcem, jer bi tako samo pojačali njegovu agresivnost. Najbolje je da agresiju pokušamo riješiti razgovorom, jer tako ćemo možda saznati što dijete muči. Pokušajmo mu se što više približiti i poboljšati njegovu sliku o sebi. Skupa potražite druge, prihvatljivije načine za približavanje vršnjacima. Budite strpljiivi, jer agresivnost je znak da se dijete ne osjeća dobro u svojoj koži, za što nije samo krivo. A kada ga zbog neprihvatljivog ponašanja vršnjaci počnu izbjegavati, to za njega znači još jedan veliki poraz. Zato ga probajte do neke mjere podržavati, tj. dajte mu do znanja da ga na neki način razumijete i podupirete, ali mu usprkos tome jasno recite da vam se ne sviđa njegovo ponašanje. Ako vam se i pored svega čini da bi zbog takvog svog ponašanja morao biti kažnjen, ne upotrebljavajte fizičku silu, jer ćete tako njegovu agresiju samo pojačati. Sjetite se neke »pametnije« kazne, kao što je npr. neki lakši kućni posao, ili možda zabrana gledanja TV (odgojna kazna!) Razgovarajte i sa njegovom odgajateljicom; neka ga ne izolira, neka mu radije pomogne ponovno uspostaviti normalne odnose sa vršnjacima. Inače, ako je odgajateljica takva kakva bi trebala biti, sama će procijeniti što je najbolje. U svakom slučaju, pratite djetetovo ponašanje i položaj u grupi.

Ako se stvari vremenom ne normaliziraju i djetetovo ponašanje ugrožava drugu djecu, možda je najpametnije potražiti pomoć stručnjaka.