M kao Mama
|
Drage moje,
morala sam otvoriti ovu temu, jednostavno toliko mi je teško i nikako ne mogu da se smirim i mislim da će mi biti lakše ao ovo nekome kažem.
Gledam ove emisje o Srebrenici i plačem, srce mi puca. Nikada mi nije bilo teško koove godine, jer sam ove godine prvi put bila u Potočarima, Do sada sam znala dosta toga, ali kada odete tamo u Potočare onda vam je nekakos ta slika u glavi živa, prava. Bila sam u srijedu malo sa učesnicima Marša, a sada gledam one snimke, sve me to potreslo. Snimak majke koja kaže da je pronašla jednukost, a imala je dva sina. DNK analiza ne može utvrditi koji je od njih dvojice, tako da ne može ni jednog ukopaci.
Hoće sce da mu pukne,a suze samo teku, teku, teku....
Trebala sam sutra ići u Srebrenicu službeno, ali na poslu su odlučili da samo muškarci idu, žene nisu nam dali, a ustvari učinili su nam "uslugu". Znaju kakve smo osjetljive, pogotovo ja.
Ne znam kako bi izdržala, znam da mi ne može biti teže nego majkama srebrenice, ali imam osjećaj da bi mi surce prepuklo od tuge.
Neka svim srebreničkim šehidima i svima koji su živote izgubili nevini i na Božijem putu dragi Allah podari dženet, njihovim porodicama sabura, ako je to ikako moguće, a zločincima, svo zlo ovog svijeta, da žive po 200 godina, a nikada oči ne zatvore. Da im slike onoga šti su radili ne daju mira, da mole Boga za smrt, a smrzi nema.
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Izmislili ljudi tamo sve ono i onolike grobnice. Da je srece da nije bio. 
