2012. godine stupila sam u brak. Kao svaki mladi bračni par odma smo sanjali o potomstvu, ali naš san se nije ostvarivao. Česti odlasci kod ginekologa nisu davali neke nade.

Svaki put bi bilo isto, policistični jajnici, terapija dubhaston i na tome se sve završavalo. Godina za godinom, počinje pritisak najblizi. Šta je, šta čekate, što se ne lječite.

U roku dvije godine imala sam dvije kiretaže. Jedna zbog obilnog krvarenja, druga zbog dobroćudnog tumora na maternici. Slušajući babske price pila sam razne čajeve, neke biljne kapi al ništa nije pomagalo. Pošto sam bila krupna odlučila sam se posvetit sebi i dovesti kilažu u normalu pa pokušat i tako, jer nekad kilogrami znaju biti prepreka. Jednostavno pored policističnih jajnika i povišene tjelesne težine nema se redovan ciklus, a nema ni ovulacije.

Dovela sam kilažu do savršenstva, al već u tom periodu je bilo 7 godina borbe gdje sam ja na neki način i ohladila od svega. Od želje da postanem majka, od svog života, jer su tada počeli i porodični problemi. Suza više nisam ni imala godinama unazad, od borbe, od silne želje svaka suza je bila bolna, svaka suza je bila teret na duši.

Naravno u tom periodu ja sam vratila oko 20 kg nažalost. Tada počinju priče naših ginekologa da mi oni ne mogu pomoć, da trazim stručniju pomoć.

Tada nisam mogla finansijski ni pomišljat na to jer stvarno nisam imala odakle.. Prolazio je dan za danom i 20.9.2020. smo odlučili tražiti stručnu pomoć. Obratila sam se klinici u Tuzli i otišla na razgovor. Objasnila sam životnu priču i polako smo krenuli. Dao nam je nalaze koje smo morali povaditi. Suprugov nalaz je bio uredu, moji svi nalazi također osim Papa testa i nalaza na trombofiliju. Od jaki upala sam imala CIN 1, a nalaz na trombofiliju je pokazao da imam nasljedan gen, da u slučaju kada dođe do trudnoće moram koristit Clexan inekcije. Sa CIN1 sam se borila 3 mjeseca, nijedna terapija mi nije pomagala i na kraju mi je urađena krioterapija. U januaru 2021 sam uradila Sono HSG gdje je utvrđeno da mi nisu začepljeni jajovodi. Taj dan dobijam terapiju Femara koju sam trebala piti od 5og dana ciklusa da bi izazvala pojačanu ovulaciju. Ispila sam te tablete i onda sam morala uz pomoć LH trakica pratit plodne dane. Kada su došli ti plodni dani išli smo na ciljane odnose. Prije toga svega doktor je rekao ako uz pomoć Femare ne ostanem trudna, da ćemo ići na inseminaciju. I tako, čekala sam taj famozni 22.2. da vidim da li će ciklus doci. 5 dana od izostanka ciklusa test koji sam uradila bio je negativan.

Sačekala sam još 4 dana i ponovila I ONDA JE USLIJEDILO ŠOK STANJE I NAJDIVNIJE DVIJE CRTICE SU SE POKAZALE. U tom trenutku sam samo zaplakala i počela se trest, al opet u dnu duše sam osjećala strah, šta ako nije to to, kako ću podnjet ak se budem razočarala.

Tu večer sam uradila još jedan test koji je također bio pozitivan. Ujutru sam uratila Betu koja je također pozitivna. U svoju trudnoću sam počela vjerovat tek kada sam čula bebine otkucaje srca. Terapija koju primam Clexan dubhaston 3x dnevno i vitamini su mi sigirnost neka da je beba zaštićena .

Sada smo 17 nedjelja, jako smo nemirni na ultrazvuku i još ne znamo da li je djevojčica ili dječak. Meni je bitno da je samo živo i zdravo. Porođaja se ne plašim, jedva čekam taj trenutak.

Nikad ne treba gubiti nadu samo je bitno nać prave doktore koji će biti profesionalni u svom poslu.