Svi ponešto znamo o inteligenciji, znamo da je mjerimo testovima inteligencije, možemo izračunati njen kvocijent, dok je emotivna inteligencija novi pojam u odgoju djeteta. Mnogi stručnjaci su sigurni da su današnja djeca bistrija od prijašnjih generacija, ali se u životu i međusobnim odnosima nekako ne snalaze. Osim toga, svjedoci smo povećanja kaznenih, čak i kriminalnih djela mladeži, samoubojstava, napuštanja škole, nedostatku interesa za rad,...Pitamo se zašto, ako znamo da su djeca bistrija, ako imaju sve što žele, kad im nudimo sve što požele?

Najveći problem je u pogrešnom mišljenju da roditelji moraju dijete štititi od problema, jer nepotrebna zaštita djetetu više šteti nego koristi. Dijete se mora naučiti izražavati i razumijevati osjećaje (svoje i tuđe), kontrolirati raspoloženje, naučiti se biti empatičan, neovisan, prilagodljiv, uporan, prijazan; naučiti se rješavati probleme,...Ako dijete »poštedimo« toga, tako da napravimo sve umjesto njega, i istovremeno ga branimo i izvinjavamo se za njegove greške, onda smo na dobrom putu da dijete dobije emotivne probleme, da se ne uklopi u okolinu i, što je još opasnije, sve to kod djeteta može dovesti do težih duševnih smetnji.

Vještine emotivne inteligencije se stiču u procesu odgoja djeteta. Psiholozi preporučuju da sa djetetom razgovaramo o njegovim emocijama, jer će tako lakše razumjeti osjećaje drugih, a istovremeno će saznati što se događa s njim.
Djecu treba pohvaliti, s tim da je pohvala učinkovita i primjerena onda kada je dijete zaista zaslužuje, jer se trudilo, bilo uporno i sl. Nije potrebno da je taj njegov trud krunisan rezultatom, ali ako znamo da je u to stvarno uložilo dosta truda, nije naodmet da ga pohvalimo.

Isto tako ni djecu koja su ranjiva i osjećajnija ne treba zbog toga još više čuvati. Djetetu treba disciplina, dosljednost, osobna sloboda, mogućnost izbora, naravno u okviru društveno prihvaćenih normi... I za dijete, kao i za odrasle važi da možeš biti slobodan sve dok ne ugrožavaš slobodu nekog drugog. Roditelji trebaju pažljivo birati emisije, ili crtane filmove koje djeca gledaju na televiziji, kao i ograničiti vrijeme gledanja televizije. Naime, dugotrajno sjedenje pred TV-om onemogućava djetetu razvoj društvenih i emotivnih vještina.

Kad učimo dijete kako treba brinuti za druge, nije dovoljno da im o tome samo govorimo, nego se moraju aktivno uključiti, npr.: u razne organizacije, društva, pomoć starijima, zaštita životinja,...Prvenstveno morate biti svjesni da ste upravo vi djetetu prvi uzor za sve o čemu ga učite i da djeca ne razumiju da nekad možemo napraviti prekršaj, a drugi puta ne, jer na taj način dovodite u pitanje kredibilnost vaših načela.

Poštenje i povjerenje su pri odgoju itekako važni.