/11 /11

Kada se osvrnem na prethodnih nekoliko mjeseci, jos uvijek me prati osjecaj da se citava ta prica desila zapravo nekom drugom. Ne znajuci da je bolest prisutna, ja sam svakodnevno obavljala niz aktivnosti: radila puno radno vrijeme, bila posvecena izradi magistarskog rada, dan prije uspostavljanja dijagnoze dala sam izjavu za medije na poslu i radovala se odlasku na more sa porodicom i prijateljima. Za samo nekoliko dana nasla sam se na odjelu hematologije u Skane hospital u Lundu. Bila sam u izolaciji nekoliko dana, a zatim su do mene pocele dopirati vijesti o tome sta sve cine clanice ovog portala, moji prijatelji, radne kolege, kolege sa specijalizacije, ucenici i kakve akcije planiraju. Vrlo brzo sam shvatila da ja sebi ne mogu dozvoliti taj luksuz i imati pravo na izbor, nego da dugujem tim ljudima vratiti se zdrava.

Svakom pacijentu je potrebno odredjeno vrijeme da prihvati svoju bolest. Ja sam pored bolesti, morala prihvatiti da ne znam kada cu ponovo vidjeti sina. Separacija od Maka je bila onaj najtuzniji dio price. Niti jedan moj uspjeh u bilo kojoj zivotnoj sferi nije se mogao porediti sa radoscu koju je Mak unio u moj zivot svojim rodjenjem. Teze sam prihvatala nasu odvojenost nego samu dijagnozu. Po prvi put u svom zivotu bila sam zaista ocajna. Onda sam svoje misli pokusala usmjeriti ne na one trenutke koje propustam s njim, nego na sve ono lijepo sto nas ceka kada ponovo budemo zajedno.

Hvala Bogu, sada smo svi skupa. Jos uvijek smo u Svedskoj, kontrole obavljam svakih 15 dana, tako da nam se ne isplati jos dolaziti u Sarajevo. Ljekari su prezadovoljni, a ja presretna. Svakog jutra, nakon sto otvorim oci, zahvaljujem Bogu na novom danu. Mislim da smo iz svega ovoga izasli kao bolji ljudi.

Zelim vam puno radosti povodom Nove godine i mnogo ugodnih trenutaka koji ce doprinijeti kvaliteti vasih zivota.