Blue rose RR
|
"Kada postanete roditelj tinejdžera, vaš odnos se drastično mijenja. Taj proces traje duže vrijeme, žalite se i govorite kako vaše dijete lako gubi živce, kako se stalno svađate, kako ništa ne sluša, a onda za par minuta postaje najdivnije dijete, vaš sin/kći kojeg poznajete, koji se voli pomaziti, popričati, a ne samo lupati vratima. Način razgovora s tinejdžerom ponekad liči na bojno polje - no vjerujte, to je jednako neugodno i njemu/njoj kao i vama.
Identitet
Ono što obilježava adolescenciju je potraga za identitetom - tko sam ja, koje su moje vrijednosti, stavovi, interesi. Ono što se prvo u toj potrazi mora napraviti je poništiti sve vrijednosti koje su roditelji do sada usadili u svoje dijete. Tako većina onoga što roditelji misle, vjeruju, smatraju da je ispravno, žele... postaje „bezveze". Ali na samo kratko vrijeme.
Dijete mora staviti pod upitnik sve u što je dosad vjerovalo, sve što je dosad činilo, njegov dosadašnji identitet, kako bi ga moglo samo izabrati kasnije. Velika većina stvari koje ste učili svoje dijete ostat će u njemu cijelog njegovog života. Vrijednosti u kojima je dijete odgajano ne mogu se samo tako izbrisati. Ali tinejdžer ih mora preispitati - da li je to zaista tako? Ponekad to preispitivanje roditelji doživljavaju kao napad na sebe, na svoj sustav vjerovanja, na ono što su oni, pa tako znaju frcati rečenice od strane roditelja „Ako ti nisam dobra majka / dobar otac, zašto ona tu živiš?", „Ako smo svi tako glupi, zašto onda uopće živiš s nama?" kao reakcija na bijesno lupanje vratima, kolutanje očima, neposluh...
Na sreću, ti su trenutci rijetki. Imajte na umu da ponašanje tinejdžera usmjeravaju i navale hormona koji uvelike utječu na njegovu impulzivnost tj. da se prije kaže nego što se promisli. Bezbroj je situacija kada se neke stvari kažu (u ljutnji, bijesu, očaju, tuzi, povrijeđenosti), a kasnije bi ih najradije obrisali gumicom i beskrajno nam je žao (i roditelju i tinejdžeru) što su neke stvari rečene. Koje najčešće ne stoje.
Komunikacija s tinejdžerom
Podsjetimo - odgovornost za to kakav će biti odnos roditelja i djeteta uvijek snosi roditelj - on je taj koji mora učiniti atmosferu u odnosu ugodnom, slobodnom, opuštenom. To nije posao djeteta. I roditelj i dijete su odgovorni za to da sami kažu što žele, trebaju, kako se osjećaju, što misle... ali da li će se neke želje ostvariti, da li će neke potrebe biti zadovoljene, da li će neki osjećaji biti uvaženi... to je odluka roditelja.
Razgovarajte - možda je lakše ako vi započnete razgovor. Pitajte ga kako mu je prošao dan ili što planira danas učiniti. To što ste roditelj, ne znači da s djetetom ne može razgovarati o zanimljivim temama kao što su sport, zabava, prijatelji ili škola. Ovakvi razgovori pomažu u oblikovanju ugodnije konverzacije, pa čak i kada se u budućnosti dotaknete ozbiljnih tema. Često se djeca osjećaju otuđeno, a roditelji zastrašeno, jer jednostavno nikad ne razgovaraju. Ne mora svaki razgovor imati duboki smisao, svrhu i cilj. Ponekad prokomentirajte neku seriju, film, događaj dana, pitajte što misli o nekom pjevaču, glumcu, jelu, glazbi...
Slušajte - ako je dijete previše kritično prema vama, saslušajte ga i pitajte što očekuje od vas - „Jel ti želiš da ja..." „Jesam te dobro razumjela, ti misliš..." Nemojte govorite svoj stav, nego samo probajte potpitanjima utvrditi da li ste dobro razumjeli njegov / njezin stav.
Uvažite njegovo mišljenje - iako ne morate prihvatiti njegovo mišljenje kao ispravno, morate ga uvažiti. Na taj način pokazujete djetetu da je važno te da se njegove želje i stavovi poštuju - „Jasno mi je da želiš dulje ostati vani, jer ti se inače društvo ruga, ali ja te neću pustiti duže vani"
Okrenite leđa i otiđite - roditelji često misle da su obavezni ustrajati u raspravljanju sa svojim djetetom. Bilo da misle da njihova riječ mora biti zadnja ili žele upornošću dokazati da su u pravu. Takav stav, gotovo uvijek, vodi do toga da će istrpjeti puno više nepoštivanja nego što je potrebno. Raspravljate li sa svojim djetetom, a pri tom vam se ne sviđa smjer u kojem razgovor ide, ili jednostavno ne želite da rasprava preraste u svađu, okrenite leđa i odite. Razgovarat ćete poslije kada se „strasti" smire. Usijane glave ne može se postići dobar dogovor, a isto tako vrlo često u afektu kažemo stvari koje ne mislimo.
Potičite njegove interese i talente - mnogi tinejdžeri vole eksperimentirati kako bi pronašli nešto u čemu su stvarno dobri. Najbolja potpora koju mu možete pružiti je da jednostavno budete uz svoje dijete. Ako se bavi sportom, posjećujte njegove utakmice. Pridruži li se dramskoj skupini ili pjevačkom zboru, pogledajte predstave u kojima sudjeluje. Ukoliko igra igricu, sjednite pored njega i tražite da vas nauči... zanimajte se za dijete i za ono što radi.
Povlastice - djetetu ste dužni osigurati dom, hranu i ljubav. Sve ostalo su privilegije, uključujući kablovsku televiziju, mobitele, internet, džeparac, izlaske... Možda vam se tako ne čini, ali kada shvatite da su stvari koje vaš tinejdžer ima većinom odraz njegovih želja, a ne stvarnih životnih potreba, tada mu možete ponuditi mogućnost izbora. Djetetu treba jakna - ali baš ta jakna, koja košta toliko kuna, te marke - e to je već specifična želja. Koju, ako ne možete, ne morate ostvariti. Nemojte imati grižnju savjesti ako ne možete ostvariti sve djetetove želje. Time ga samo učite stvarnom svijetu - niti kada odraste neće dobiti sve što želi. Tako da rasprave oko toga da li njemu presudno treba iPhone 4 ili laptop ili neki komad odjeće slušajte samo jednim uhom, ako znate da financijski to ne možete priuštiti, nemojte niti ulaziti u raspravu oko toga. Samo ćete biti frustrirani.
Dogovarajte zajedničke aktivnosti - zajedničke aktivnosti su odličan način za poboljšanje svakog odnosa djeteta i roditelja. Pitajte svog tinejdžera što bi volio raditi s vama. To mogu biti jednostavne stvari poput igranja video igrice ili odlaska u trgovački centar (što ne znači da mu tamo morate sve kupiti). Ono što gradi odnos je zajedničko vrijeme - to može biti šetnja do posla / škole, zajedničko pečenje kolača / ručka, zajedničko spremanje sobe, šetnja kućnog ljubimca...
Slušajte jednim uhom - učite od svoje djece, za koju često kažemo da im „na jedno uho uđe, na drugo izađe" upravo tu vještinu. Nemojte baš sve što dijete kaže shvatiti strašno ozbiljno. Ne, neće ga društvo izopćiti i neće biti usamljen ukoliko nema izlazak do sitnih noćnih sati. Neće dobiti same jedinice u školi ako nema baš taj laptop ili tablet. Nisu sve riječi koje vam dijete kaže odraz (ne)ljubavi koje ima prema vama - najčešće su rečenice „Grozna/grozan si!", „Nitko nema tako grozne roditelje!", „Drugi roditelji to dozvole, jedino vi morate biti najstrožiji" vezane uz to da dijete preuzme moć u komunikaciji. Time vas „dobiva" - vi se šokirate od tih rečenica, i iz straha da se stvarno najgori roditelj sve dopuštate. I zašto onda dijete ne bi i dalje koristilo te argumente?
Šalite se - život je sam po sebi preozbiljan. Šaljite se sa svojim djetetom, smijte se zajedno, pričajte viceve. U neke „ozbiljne" teme ubacite malo humora. Razgovor će biti opušteniji i biti će manje napetosti."
Izvor: obiteljskicentar.hr
_____________________________
"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y
|
Odštampaj
