Anoniman
|
IZVORNA PORUKA: Lulu_
drage mame...
jako sam tuzna...
veceras dok smo setali u shopping centru ,Naomih je pritrcala jednoj curici koja je odprilike njene dobi i iz cista mira i velikom brzinom uhvatila je sakicom njeno lice i cuva...i gleda u nju
ja pritrcim i uradim ono sto nikada nebi,drekenm se NE NAOMIH i lupim je po guzi.znam sad cete mi vi reci kako sam joj dala los primjer,ali prvo sam pookusala da joj kazem ne a ona i dalje cuva tu jadnu malu curicu , nisam znala sta da radim i tako mi je bilo zao tate i curice koja se je toliko prepala da je zaboravila i da place a oci joj pune suza...njen tata stoji sa strane i gleda u mog malog podivljalog bebaca...curici je ostala spura nasred lica i malo joj je zagrebala i oko...
moglo se desiti jos puno gore...da joj povrijedi oko ,nedaj mi Boze
ja sam tako bila tuzna zbog te curice,i vidjela sam da je to jakoooo pogodilo njenog tatu(hvala Bogu pa je bio tata, da je bila mama sigurno nebi onako mirno reagovala kao on)
ja sam se uvijek jezila takvih stvari a sad nemocno gledam kako to radi moje milo dijete...
i nista joj ne mogu...JER ME NE RAZUMIJE!!!
Takoder grize tatu,tetku,majku nekada pokusa i mene ali vrlo rijetko...grebe nas , cupa i to joj izgleda cini zadovoljstvo.Mi nisamo nasilni kuci, niti je mogla to vidjeti od ljudi sa kojima bude, ni na TV.zasto se tako ponasa...
inace je jako vesela i drustvena.
Jesu li se vasa dijeca tako ponasala?
Kada je to prestalo?
Kako ste reagovale u takvim situacijama?
ja sam se izvinula milion puta, pomilovala curicu i kupila joj cokoladu...kupila bih joj i medu ali nije bio otvoren vrtuljak
Jadna mala curica...
Svako dijete je prica za sebe...
Za njih mozemo reci da su "spuzve" koje sve upijaju, tabula rasa, ili da su odraz onoga sto smo nekoc bili mi. Sve je na neki nacin tacno.
Moja malena do sada nije imala tih agresivnih izljeva. Ako je neko gurne ili malkice udari...ona "naprnji" facu i dodje meni da "tuzaka" malca(uvijek su to bili djecaci), a ja joj onda lijepo kazem da braco nije htio da je gurne ili da se igra sa drugom djecicom(tj. da se skloni od tog malca). Ponekad se zna i odbraniti u smislu da odgurne tog nekog nasilnog... Imala je fazu kada mi nije htjela dati ruku kada smo napolju...U tim situacijama "prijetila" sam joj da nema nista od setnje i kretali smo kuci (ko fol), a onda bi ona brze-bolje davala ruku. I to je tako proslo.
Lulu, mislim da joj trebas skretati paznju s agresivnosti na nesto drugo...lijepo. Npr. reci joj u tim situacijama da to ne valja raditi, da to seku boli, da je to lijepa djevojcica...Ili ako ne upali, kazniti je necim (oduzimanje omiljene igracke, slanje u cosu 1min i sl.)
Kod nas je metod:
-sve sto ne valja da se radi rade ruzna djeca koju niko ne voli i koja nista (misli se da nemaju lijepu majicu, lijepe igracke...)nemaju.
Mozda nije pedagoski ispravno, ali do sada funkcionise i vese nego dobro.
Evo, al sam svrljala po 'netu, pa sam ovo pronaslao agresivnosti kod djece...
Agresivnost se "uči" Nijedno dijete ne rodi se sa znanjem, odnosno sposobnostima da se na odgovarajući način nosi sa svojim nagonima, pa tako ni s agresivnim. Ono uči tijekom odrastanja, u interakcijama s roditeljima, širom obitelji i nastavnicima te kroz svakodnevne kontakte s poznatim i nepoznatim ljudima.
Ako dijete odrasta u obitelji u kojoj je agresivno ponašanje članova uobičajeno, a osobito ako su agresivni i prema djetetu, ono će se najčešće i samo ponašati tako. Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dijete se počinje identificirati s agresorom jer tako smanjuje vlastiti strah. Uz to, od agresora počinje poprimati model ponašanja u kojem je agresivno ponašanje samo po sebi razumljivo. Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe.
Druga su krajnost obitelji koje djeci ne postavljaju granice u ponašanju, dakle koje su ili pretjerano popustljive ili, pak, zanemaruju odgoj djece. Stoga takva djeca postaju razdražljiva i agresivna čim se susretnu i s najmanjim zabranama.
Iako je agresivno ponašanje znak slaba odgoja, ne smije se zanemariti ni važnost konstitucionalne, prirođene varijacije u jačini agresivna nagona, kao ni snage ega i superega, koji pomažu pri neutraliziranju nagona.
Određeni tipovi agresivna ponašanja djece mogu biti izraz neke druge, osnovne bolesti, kao što su organsko oštećenje mozga, određeni oblici epilepsije, granično ustrojstvo ličnosti, psihoza, tumor na mozgu, intoksikacije (alkohol, amfetamini), afektivni poremećaji, itd. Impulzivno, odnosno agresivno ponašanje djece često se javlja uz hiperkinetski sindrom. Takvoj djeci vrlo je lako odvući pozornost i izrazito su nemirna, zbog čega nisu sposobna izdržati uobičajen školski dan. Često dolaze u sukobe s okolinom, pa ih druga djeca izbjegavaju i proglašavaju agresivnima. Smetnje se obično postupno povlače tijekom puberteta, kad sazrijevaju dijelovi središnjega živčanog sustava koji se smatraju odgovornima za pojavu kratkotrajne pozornosti i nemira.
Sve važniji uzrok agresivna ponašanja djece postaje neprimjerena količina gledanih filmova te učestalo igranje kompjutorskih i konzolskih igara prepunih destrukcije. Destruktivni sadržaji ulaze neobrađeni u dječju podsvijest, koja onda teži rasterećenju, a to najčešće konkretno znači da ponašanje djece postaje sve destruktivnije.
Agresivnost u adolescenciji manifestira se kroz uporno oponiranje, kašnjenje, otkačeno odijevanje, opasne eksperimente (npr. droga), brzu vožnju, zapuštanje školskih obveza, odbijanje hrane itd. Agresivnost u adolescenciji često je izraz svjesnih i nesvjesnih separacijskih nastojanja u odnosu na roditeljske figure (odvajanje). Utvrditi uzrok i reagirati na pravi način Najvažnije je utvrditi uzrok agresivna ponašanja djeteta i, ako je moguće, ukloniti ga. Primjerice, ako roditelji zlostavljaju dijete, treba prije svega djelovati na njih. Promjenom ponašanja roditelja promijenit će se i djetetovo ponašanje.
U djece u prvoj godini života "agresivno" reagiranje najčešće je identično s nezadovoljenim primarnim potrebama, pa dijete postaje pretjerano ekscitirano. Važno je shvatiti da tako malo dijete ne treba samo jesti, piti, spavati, grijati se i biti čisto, nego ima i potrebu za privrženošću jednoj stalnoj osobi, najčešće majci, s kojom izmjenjuje nježnosti. Kroz blizak odnos majka će biti u stanju na pravi način prepoznati koja je od djetetovih potreba aktualna i kako je najbolje zadovoljiti.
Tijekom daljnjeg razvoja (od godinu i pol naviše) dijete "agresivnost" počinje izražavati zadržavanjem i otpuštanjem stolice na neprimjerenome mjestu. Važno je da se roditelji zbog toga ne uzbuđuju previše, nego da to više-manje mirno podnose, a pohvaljuju pražnjenje na odgovarajućem mjestu. Slično je i s kontrolom mokrenja, samo treba znati da je produljeno noćno mokrenje (djeca starija od pet godina) često znak određenih fizioloških nezrelosti mokraćnog mjehura.
Što dijete više raste, postaje svjesnije svojih agresivnih nastojanja, ali i roditeljskih reakcija na njih. Dijete počinje izgrađivati određene dijelove ličnosti, poznatije kao nad-ja ili super-ego. Nad-ja će djelovati kao internalizirani kontrolirajući roditelj i dijete će se primjerno ponašati i onda kad roditelja nema u blizini. Neka djeca, unatoč tome što su odrastala uz oba roditelja, imaju velikih problema sa svojom agresijom.
Ono što svatko može učiniti kad primijeti da se dijete agresivno ponaša jest da mu jasno postavi granice do kojih u aktualnoj situaciji smije ići. Većina agresivne djece nema razvijen osjećaj za granice. No, nema opravdanja za to da dijete tuče drugu djecu, odrasle i životinje, nema opravdanja ako uništava stvari, ako koristi prostačke izraze, prijetnje, ucjene i slično, ako sebi želi učiniti neko zlo. Ako dijete radi i jednu od navedenih stvari, treba odmah reagirati jasno, glasno i dovoljno čvrsto da dijete stekne dojam kako nam je jako stalo da se njegovo ponašanje promijeni, odnosno da se vrati u društveno prihvatljive granice. Pritom će dijete često pokušavati provjeriti našu odlučnost provocirajući na ovaj ili onaj način, no naš bi stav trebao ostati čvrst i odlučan. U težim slučajevima katkad ćemo biti prisiljeni pozvati pomoć i/ili primijeniti neki oblik fizičke prisile. U takvim situacijama dijete treba shvatiti tko je autoritet. Nakon toga će se vjerojatno držati uvrijeđenim i slično, ali u dubini duše bit će nam zahvalno jer smo mu pomogli ovladati nagonskim dijelom svoje ličnosti koji je izvan njegove kontrole i stoga mu donosi anksioznost i strah. Iza ovih čvrstih, odlučnih postupaka treba se nazirati stav da nam je stalo do djeteta i da to radimo iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekoga pobijedimo ili kaznimo. Jer ono što pomaže nisu samo zabrana i kazna nego to što su ti postupci izraz naše iskrene brige i ljubavi prema djetetu. U male djece možemo, osim eksplicitnih zabrana, koristiti i diskretno skretanje njihove pažnje od destruktivna ponašanja prema konstruktivnim sadržajima, odnosno rješenjima u danoj situaciji, kao što je igra, slikovnice, odlazak na neko drugo mjesto, pokazivanja nekog prizora u okolici i slično.
Dijete ne bi smjelo steći dojam da svojim agresivnim ponašanjem može nešto postići u životu nego prije svega svojim trudom, umijećem i brigom za sebe i svoje bližnje, kao i za sva druga živa bića. Takav stav u odgoju treba proširivati i na stvari, zaštitu prirode, uvažavanje tuđeg mišljenja, vjerovanja, osjećaja. Djecu sklonu agresivnu reagiranju preporučljivo je uključiti u sportske klubove, gdje svoju agresiju, uz pomoć trenera, mogu sublimirati kroz natjecanje. Trener je u sportskome klubu pozitivan autoritet (barem bi tako trebalo biti), s kojim se djeca rado identificiraju ispravljajući nedostatke obiteljskih autoriteta. U školi je tjelesni odgoj, kao i svaka druga mogućnost fizičkoga kretanja, sigurnosni ventil koji smanjuje tenzije među učenicima, a time i potencijalne agresivne ispade.
Promene prema uzrastu
 Agresivna ponašanja se menjaju s uzrastom deteta. Agresivnost je, u stvari, jača i vidljivija u razdoblju u kojem dete još nije naučilo da govori i ona progresivno raste do trenutka u kojem nauči komunicirati na korektan način. Čim dete postigne cilj da ga razumeju, najčešće nasilno ponašanje prepušta mesto rečima i ostalim sistemima komunikacije.
OD 0 DO 6 MESECI
jedini način komunikacije deteta je plač, koji često koristi bez jasnog razloga: plače i kada je potpuno zdravo i kada ga ne treba presvući, kada mu nije hladno, niti vruće, niti je gladno ni žedno. Dete u toj fazi počinje da pokazuje i druge znakove razdražljivosti, nemirno je dok ga hrane, ili je vrlo nemuno u snu.
Kako mu pomoći?
Roditelji treba da često maze dete, da ga drže na rukama i da mu pričaju: u tom razdoblju zaštitničko ponašanje i mamina briga umiruji i opuštaju dete.
OD 8 DO 10 MESECI
dete prolazi fazu nazvanu NE: ono pokušava da nametne vlastitu volju i ne prihvata kompromise. Ako na primer želi da drži neku igračku, plače, vrišti i koprca se dok ne dobije ono što želi. Stvarno poprima ponašanje pravog pravcatog "malog tiranina" koji zabrinjava i uznemirava roditelje.
Kako mu pomoći?
Ne treba udovoljavati detetu u svakom njegovom prohtevu samo da bi se smirilo. Na taj način se pojačava upravo njegov egocentrizam, koji se ostvaruje u nameri da uvek bude u središtu pažnje. Možete da pokušate da mu skrenete pažnju igrajući se s njim, npr. čitanjem knjige ili gledajući crtani film.
OD PRVE DO DRUGE GODINE
 dete kreće u razdoblje socijalizacije, tj. izlazi iz uskog kruga porodice i upoznaje nove prijatelje. Ali stupanje u kontakt s drugima, bilo decom ili odraslima, za njega predstavlja guranje, štipanje i udaranje nogom. Ne treba da se zabrinete: jednostavno se radi o pomalo primitivnom načinu, vrlo raširenom u tom uzrastu za pokazivanje interesovanje prema nekom ili nečem, uz želju da bude uvaženo.
Kako im pomoći?
Treba jasno i odlučno razgovarati s detetom kako bi mu objasnili da mora naučiti da kontroliše sopstvenu snagu kako ne bi povredilo ostalu decu i da ne bude isključeno iz njihove igre. Treba im, takođe, objasniti da život s drugim sigurno donosi i neka odricanja, koja će biti nadoknađena lepotom druženja s vršnjacima.
OKO TREĆE GODINE
dete počinje da gradi sopstveni identitet, ali njegova posebnost se još izražava uglavnom instinktivnim ponašanjem. U stvari, dete reaguje na posebno agresivan način na normalne događaje, koje tumači kao izazove. Ako ga mama, na primer, pozove da ugasi televizor ili ako neki prijatelj želi da promeni igru, dete počinje da viče i da lupa o vrata, baca na pod predmete koji su mu nadohvat ruku, a ponekad i opsuje.
Kako mu pomoći?
U tim slučajevima dete se oseća nemoćno, razočarano i poraženo pred situacijama s kojima se ne zna suočiti, osim naglim i prepotentnim ponašanjem. Trebate mu mirno pričati i uveriti ga da ponekad treba prihvatiti male kompromise i da nasilno ponašanje vređa ljude.
Pravilno porodično okruženje
Uprkos svih dobrih namera, agresivnost nikada potpuno ne nestaje, već se pojavljuje u raznim situacijama koje je stimulišu. Ipak, porodično okruženje ima jak uticaj na agresivno ponašanje deteta. Agresivno ponašanje posebno mogu da izazovu tri situacije: - Loš primer u porodici. Ako je svakoga dana dete svedok burnih razgovora izmedu mame i tate, ako njihov normalan način razgovora uključuje provokacije, prkošenja, psovke, dete će ponoviti istu šemu agresivne komunikacije i izvan kuće. Dete, u stvari, postaje uvereno da je korišćenje nasilnih metoda jedini način da bude uvažen i da postigne ono što želi.
- Zabrane i ograničenja. Ponekad se vaspitanje sastoji od previše zabrana, preteranih represija i odbijanja prirodnih sklonosti i želja deteta. Ta situacija može da izazove jaku frustraciju deteta, koje dugotrajno može razviti agresivne impulse spremne da eksplodiraju naprasno, prema roditeljima ili u društvu s drugom decom.
- Preterano tolerantan stav roditelja. Pokazalo se da su deca prepopustljivih roditelja agresivnija od dece roditelja koji znaju dobro da odmere kada treba biti strog. Detetu, u stvari, nisu dostupna pravila ni model na koja bi se oslonilo svaki put kada treba izabrati kako će se ponašati. Ta situacija ga ohrabruje da zadovolji svoje želje na najbrži i najdirektniji način, ne razmišljajući o posledicama koje se mogu negativno odraziti na druge.
Greške koje treba izbegavati
Ljubav, poštovanje, razumevanje i tolerancija su neophodni za one koji žive s preagresivnim detetom. Za savladavanje tog problema ponašanja važno je da je dete uspostavilo posebno jaku vezu s barem jednim od roditelja. Tako će dete morati da odustane od prepotencije da ne bi izgubilo ljubav i pažnju najdraže osobe. Ali postoje neka pravila za smanjivanje njegove agresivnosti: - Nemojte koristiti fizičke kazne. Šamar detetu koje je udarilo prijatelja izaziva opet agresivnost, jer povećava bes i frustraciju.
- Nemojte ismejavati dete. Ako zafrkavate dete kada se ono ljuti, samo pogoršavate stanje: dete se oseća krivim i neprimerenim, ali još oseća mržnju koja je prethodnica nasilja.
- Nemojte etiketirati dete. Ako dete uvek nazivate bezobraznim i prenasilnim time ga navodite na identifikovanje s tim karakteristikama i ono nema mogućnost izlaska iz te šeme koja mu se pripisuje.
- Nemojte vređati dete. Uvrede koje se pripisuju deci su etikete koje je teško eliminisati. Dete se oseća nedostojnim ljubavi roditelja i gubi poverenje u sebe.
- Nemojte da se osećate krivim. Razumljivo je da vas razbesni vaše nasilno dete. Morate učiniti veliki napor kako bi kontrolisli vlastite reakcije i da ne uzvratite agresivno. Ali normalno je da ne uspete uvek i ne trebate se ljutiti na sebe ako ponekad izgubite strpljenje.
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Eh,ova nasa djeca,neka su oni nama zivi i zdravi
