Ljubav nije kada jedno odraslo biće ne smije da živi jer se boji da će ono drugo patiti. Foto: Freepik

/11 /11

U svojoj psihoterapijskoj praksi nagledala sam se mnogih propalih života. Iza njih nije stajao ni rat, ni siromaštvo, ni zavisnost. Iza njih je najčešće stajala porodica. Tačnije: porodična dinamika u kojoj ljubav prerasta u vezivanje, a odanost u robovanje.

Na jednoj strani su sinovi koji nikada nisu odrasli jer ih majke nisu pustile. Na drugoj su kćerke koje se nikada nisu udale jer su „ostale zbog porodice“. Dva lica istog fenomena – emocionalne ucjene, gušenja slobode i života koji je potisnut da bi se ispunila očekivanja drugih.

Majke koje ne puštaju sinove

Postoje majke koje ne prepoznaju trenutak kada treba da se povuku. Umjesto da budu oslonac dok dijete raste, one se trude da ostanu centar njegovog univerzuma. Njihova ljubav postaje lanac. One ne podnose da ih neka druga žena „zamijeni“. Partnerke njihovih sinova im nikada nisu dovoljno dobre. One znaju najbolje, one odlučuju, one se „brinu“. A u toj brizi sin ostaje zaglavljen – vječiti dječak, nesposoban za intimnost i odgovornost.

Na terapiju dolaze žene koje su u vezi s takvim muškarcima – same, iako formalno u braku. Dolaze i sami muškarci, puni anksioznosti, osjećaja krivice, izgubljeni između sebe i „mamine potrebe“. A u korijenu svega – majka koja nije znala da ljubav znači i pustiti.

Kćerke koje se nisu udale da bi ostale poslušne

I s druge strane – žene koje nikada nisu stvorile svoj život. Nisu se udale, nisu se osamostalile, jer „nije imalo ko da ostane uz roditelje“. One su bile dobre, poslušne, vjerne. One su se žrtvovale. Najčešće ih niko nije ni pitao da li to žele.

Od malih nogu su slušale poruke koje su ih oblikovale: „Muškarci su isti“, „Porodica ti je sve“, „Ti si nama jedina nada“. Mnoge su imale ljubavi koje su pustile, prilike koje su odbile, živote koje su odložile – da bi bile ono što se od njih očekivalo. U četrdesetim ili pedesetim dolaze tiho, s gorčinom u glasu i prazninom u duši. Nisu nesposobne, nisu ni bezvrijedne – samo su predugo bile sve svima, a nijednog trenutka sebi.

Porodična ljubav nije vlasništvo

I sinovi i kćerke iz ovih priča su taoci. Odrasli ljudi koji nisu dobili dozvolu da budu svoji. Roditelji koji ne puštaju, koji emocionalno ucjenjuju, često to ne rade svjesno. Oni sami nose svoje rane – ali to ne umanjuje štetu koju prave.

Ljubav nije zatočeništvo. Ljubav nije rečenica: „Ako me ostaviš, umrijeću.“ Ljubav nije kada jedno odraslo biće ne smije da živi jer se boji da će ono drugo patiti.

Vrijeme za oslobađanje

Za sinove: odrastanje nije izdaja. Imaš pravo na svoj život, na ljubav, na greške, na rast.
Za kćerke: nisi sebična ako poželiš svoj svijet. Nisi loša ako više ne možeš biti dobra za sve druge.
Za roditelje: ako volite svoju djecu, pustite ih. Ljubav koja guši ne ostavlja prostor ni za njih ni za vas.

Godinama radim s ljudima koji pokušavaju da se oslobode porodičnih obrazaca koji ih guše. Pomognem im da razumiju gdje prestaje ljubav, a počinje kontrola – i kako da pronađu hrabrost da se odvoje, ne kao izdajnici, već kao slobodna bića.

Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut

Izvor: Buka