Svako dijete je individua za sebe i ne možete naći dva djeteta sa identičnim razvojem motornih parametara. Foto: Freepik

/11 /11

Pri tome moramo imati na umu da je za pravilan rast i razvoj svakog djeteta neophodan i nezanemarljiv uticaj faktora sredine, odnosno podsticaj kojim okolina djeluje, kao podsticaj na normalan motorički razvoj.

Najznačajnije promjene na planu motorike se dešavaju tokom prve godine života. Taj period se uobičajeno dijeli na tromjesečja radi lakše komparacije trenutnog motoričkog razvoja djeteta sa postojećim razvojnim parametrima, koji se uzimaju kao određena vrsta standarda u procjeni. U prvom tromjesečju dominiraju primitivne reakcije (refleksi), koji su odraz još uvijek nezrelog nervnog sistema. Kasnije one bivaju zamijenjene voljnim reakcijama. Kako se nastavlja proces sazrijevanja centralnog nervnog sistema, tako dojenče u svom razvoju dostiže i usvaja sve komplikovanije motorne obrasce.

Samostalno posjedanje, odnosno sjedenje se formira u periodu od 7. do 9. mjeseca života

U želji da dijete što ranije savlada određene "stepenice" u procesu uspravljanja (najčešće se to odnosi na usvajanje obrazaca sjedenja i hodanje) roditelji vrlo često prave grešku te "na silu" nastoje da ubrzaju prirodni slijed razvoja, postavljajući pred njega zadatke na koje, zbog nezrelosti njegovog mozga, još uvijek nije spremno.

Najčešća pitanja koja se postavljaju pedijatru od strane roditelja su: Kada dijete smije početi da sjedi? Koliko dugo smije sjediti uz određeni oslonac?...

Da bi se ispoštovao prirodni slijed motornog razvoja i uspravljanja kao jedne "stepenice" prema prohodavanju, svako dijete prethodno mora savladati primitivnije, odnosno manje složene zadatke, koji predstavljaju prelazne faze ka samostalnom posijedanju. To se obično dešava u periodu nakon 6. mjeseca života.

Fiziološkim ili normalnim se smatra da se samostalno posjedanje, odnosno sjedenje, formira u periodu od 7. do 9. mjeseca života. Pri tome ne treba zanemariti činjenicu da dijete može sjediti i ranije (kada ga mi postavimo da sjedi) uz pomoć oslonca, ali uz potencijalno prisutnu opasnost razvoja oštećenja kičmenog stuba u smislu "krivljenja", koje kasnije može imati teže posljedice.

Kada ljekar procjenjuje sjedenje djeteta, kao jednu od bitnih motoričkih reakcija, procjena se ne odnosi samo na činjenicu da li dijete može ili ne može da sjedi, već se procjenjuju i neki drugi faktori, kao što su npr. držanje glave, oslonac rukama (u početku se potpomažu rukama, koje im služe kao oslonac - bočno ili naprijed), zakrivljenost leđa i sposobnost posezanja za predmetima, okretanja na zvučne ili svjetlosne podražaje i sl.

Nakon što je vaše dijete savladalo samostalno sjedenje, ono je spremno za dalje, komplikovanije, zahtjeve u procesu uspravljanja, koje opet diktira zrelost njegovog centralnog nervnog sistema, a ne naša želja za postizanjem istih.

Svako dijete je individua za sebe i ne možete naći dva djeteta sa identičnim razvojem motornih parametara. Neki od njih to rade brže i spretnije, neki nešto sporije, ali sve dok u procjeni ne nalazimo odstupanja od zadanih standarda, razvoj djeteta možemo smatrati urednim.

Piše: Sajra Užičanin

www.rasti.ba