/11 /11

Ne znam za druge, ali znam da ja puno nekih starinskih mitova koji se nazivaju mudrostima dovodim u pitanje. Jedna od takvih izreka je i ona: »Malo dijete mala, veliko dijete velika briga.«

Kao mama sa sedamnaestom godinom iskustva, još uvijek mislim da je strašnija bespomoćnost bebe, a samim tim i mame, od bilo koje situacije sa kojom sam se kasnije sretala. Ili sam samo imala sreće?!

A djeca postanu tinejdžeri nekako – odjednom.

Imate osjećaj da ste ih rodili juče, veselili se prvim riječima i prvim koracima, skupa sricali prve slogove prvih pročitanih riječi i davali savjete za riješenje spora sa malim nasilnikom u vrtiću...

I još ni sve to niste svarili, kada shvatite da sa vama u kući živi buntovna mlada osoba čija su poznavanja tehnike nove generacije davno prevazišla i mogućnosti vaše misli. I da malo, ako imalo, liči na ono bepče koje je do juče bilo tu.

Tinejdžera ima svakakvih.

Ako govorimo o djeci iz potpunih ili nepotpunih, ali funkcionalnih porodica, znamo da odgoj niti doobar primjer nije uvijek isključivo mjerilo. Tako nas često iznenadi kada čujemo čije se je dijete odalo slabom društvu ili savremenim porocima, a čije ozbiljno ide kroz život i nosi se sa svojim obavezama, gradeći si temelje budućnostii kakvu želi.

Moje tinejdžerče je vesela djevojka koja spretno i suvereno gazi putem obrazovanja i svojih interesovanja, farba kosu, skriveći puši, misleći da joj pola pakovanja žvaka pomaže da je ne prokužimo, na vrijeme dolazi kući, često postavlja nesuvisla pitanja glede tetoviranja i pirsinga, povremeno razbaca svoj životni prostor do neslućenih granica i onda tvrdi da je to kreativni nered koji je nadahnjuje, sluša muziku uvijek iznova preglasno, uprkos prijetnjama da će ostati bez zvučnika »ako samo još jednom...«, svađa se sa četrnaest godina mlađom sestrom kao sebi ravnom, tvrdi da su sve kazne kojima je ponekad izložena pretjerane...

Iako sam ponosna na nju većinu vremena, često me izbija iz cipela. I šokira.

Najnovije iznenadjenja bilo je pitanje da li može na more sa svojim momkom i njegovom porodicom!!!!

Momak je u toj ulozi nekih pola godine, ali godinama prije je bio najbolji praijatelj. Tako da taj aspekt – nepoznavanje mladića (koji me, na moj užas, oslovljava sa »gospođo«) i njegove porodice, koja je s oduševljenjem prihvatila ideju da i ona ide s njima, za jedno instant NE otpada.

A, slagala bih da kažem da NE nije bilo moja prva i jedina misao.

Kakav odgovor dati?! Ako kažemo NE, zašto NE?!

Koje su razlozi dovoljno racionalni?

Ako dozvolimo, zašto dozvoljavamo?!

Kako pred samima sobom argumentovati odluku?!

Zanimljivo je da na internetu možete naći dosta foruma o roditeljstvu u prvih nekoliko godina, a ja ne naletjeh niti na jedan o djeci ovog uzrasta i na dilemu poput ove naše. Iako znam da nisam jedina koja treba dati odgovor. Čak sam i u našoj lokalnoj biblioteci, inače jako dobro snabdjevenoj, našla samo jednu knjigu o izazovima roditeljstva djece ovog uzrasta.

Naši prijatelji koji su dobrohotno pristali biti anketirani, i muški i ženski, mahom su nam odgovorili da joj dozvolimo ići. I njihovi razlozi su se činili vrlo pametnima. Imali smo i Moj Muž i ja samo po jedan negativan odgovor. Razlozi – isto pametni.

Jedna me je poznanica čak i podsjetila da sam prošle godine njoj u istoj situaciji savjetovala da pusti svoju kćerku na more, i to samu s momkom, i to u kamp!

Šta li mi je bilo?!

I da li je otpor koji osjećam prema pozitivnom odgovoru u našem slučaju realna roditeljska briga ili iracionalni strah?! Da li je zaista, kako se meni čini, prerano da stiče takva iskustva i uspomene?! Ili se to meni čini zato što tvrdoglavo ne želim prihvatiti da je moj ptić dospio i do ovog ljeta?!

Često se sjetim potpisa jedne od članica našeg portala u kojem je pisalo da misliti da nas dijete čini roditeljima isto je što misliti da nas klavir čini pijanistima.

Ta mi se izreka sviđa.

I čini jako tačnom.

Učimo, čitamo, pokušavamo shvatiti, pokušavamo biti i dovoljno strogi i dovoljno fleksibilni, razgovaramo međusobno i sa bliskim nam ljudima, pokušavamo donijeti pravu odluku koju na kraju, uprkos unutrašnjem nećkanju, moramo stvarno i donijeti.

I još uvijek ne znamo da li smo ispravno postupili.

Jer znamo da ptiće polako moramo puštati iz gnijezda, dozvoliti im da šire svoja krila, odlete od nas i vraćaju nam se.

Znamo da ih nemamo pravo iz trivijalnih i sebičnih razloga zadržavati...

Ali, ne znamo, jednostavno, uprkos svemu, ne znamo koji su razlozi trivijalni, a koji pravi...