|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvjek želiš da odustaneš od nagrade?
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više!

Mamina posla: Žena koja je dobila svekrvu...

Adriana Kuči, 22.5.2011
....a izgubila ime!

image
/11


Om Luai.

Tako je zovu od kada je u drugom pokušaju rađanja, uspjela roditi sina, i - konačno udovoljiti svekrvi. U prevodu – Luaieva mama. Prije toga su je zvali doktorova žena.

A PRIJE TOGA, kada je malim avionom, ravno prije 53 godina sletjela na nekadašnji putnički, danas vojni aerodrom u dijelu grada koji se zove Mezzeh, bila je doktorova zaručnica koju je dočekala čitava muževa rodbina. U znak gostoporimstva, tako tipičnog za ovo podneblje.

A i iz stare dobre radoznalosti, tako tipične za svako ljudsko biće.

Om Luai je ime koje su joj njeni roditelji Švedi dali nekih dvadesetipet godina prije, izgubila tada, ha je kročila na sirijsku prašinu, bez da je imala pojma o tome…

Sama nam priča žena, starija, istina, ali na izgled, nikako toliko stara da bi se uklopila u priču u kojoj se udaje prije više od pola vijeka.

Sjedi tu, među nama koje, istina, živimo trenutno u Damasku, ali, nažalost, previše koncentrirane na tu našu zatvorenu grupu da bi imale pristup spoznajama koje su njoj svakodnevne i koje nam otkriva polako i velikodušno, lijepim tonom i lijepim engleskim, pomjerajući elegantne i jednako mladolike ruke okićene skupocjenim, na arapski način dizajniranim, nakitom iz kojeg safiri izbijaju oči. Očito njen omiljeni dragi kamen.

To, taj njen arapski nakit i plavosijeda kratka kosa, živahne, lucidne, povelike plave oči iza modernih naočala… Sve je to spoj naizgled nespojivog u ovoj Skandinavki.

I činjenica da je inficirana emocijom, zapravo… To valjda najviše od svega…

Drugačija, drugačija…

JUTRO JE U DAMASKU. Zapravo, bliži se podne.

Početak marta, a vrijeme neodoljivo.

Pored mene Ruskinja Svetlana koja ništa ne razumije i prilično joj je svejedan podatak da je u Siriji od skoro dvadeset miliona stanovnika, oko osam miliona školske djece, te da ih je petnaest miliona mlađih od četrdeset godina…

S desne strane Jordanka Rania koja odmahuje glavom povremeno.

Ne slažući se sa svime što Om Luai govori.

Mi ostale sjedimo, pijemo irsku kafu za koju ni sad ne znam zašto smo je dobile i od koga, i slušamo kao opčinjene: njene pričice, njena shvatanja, podatke koje čita s papira pred sobom…

»Kada sam došla u Damask«, priča, nakon što se je malo opustila, pročitavši nam gomilu statističkih podataka, »živjela sam u Ulici Bagdad. Tada je to bila ulica na kraju grada. S balkona sam zvala prodavače da mi donesu povrće i voće. U to vrijeme nije bilo kao sad. Tada si mogao kupiti samo lokalnu hranu i zato sam, u prvoj godini navikavanja, smršala 15 kilograma... Možda zato što nisam znala kuhati arapska jela?! Doduše, nisam znala kuhati nikakva jela i prilično sam se držala dalje od kuhinje cijeli svoj život… Sreća, moglo mi je biti… Damask je tada bio grad u kojem je živjelo oko 350 hiljada ljudi i u kojem si se u svakom trenutku mogao snaći za parking mjesto«, smije se, aludirajuci na trenutnu brojku koja govori o zvaničnih šest, i nezvaničnih osam miliona stanovnika i ponekad se čini isto toliko auta. »A onda sam odjednom, godinama kasnije koje su proletjele kao treptaj oka, otkrila da živim, zapravo, u centru. I da mogu voziti samo petkom. «.

Om Luai je bila jedna od prvih žena koje su ikada vozile Damaskom. Kaže, postoji vozački ispit, iako je to teško povjerovati svima onima koji znaju kako se vozi ulicama ovog grada. Kaže, polagale su skupa ona i tadašnjeg premijera žena, prve žene šoferi, i niko nije očekivao od njih da znaju bilo kakva pravila. Samo upaliti auto i voziti ravno…

MUŽ OM LUAI BIO JE muslimanske vjeroispovjesti, kao i devedeset odsto Sirijaca. No, u prilog tvrdnji koja se ovdje često ponavlja da je Sirija zemlja sa najtolerantnijim islamom, ide i činjenica da od nje niko, ni muž ni njegova rodbina, nisu zahtijevali da se pokrije, kako nalaže religija.

Muslimanima je dozvoljeno ženiti se krišćankama, objašnjava nam, i one ne moraju promijeniti vjeru. Ali, isplati se. Jer u slučaju da tati muslimanu nešto bude i preseli se na ahiret, djecu ne može odgajati mama krišćanka, pa joj ih moraju uzeti. Jednostavno moraju. 

RADILA JE OM LUAI, dalekih kasnih petdesetih godina prošlog vijeka u banci u švedskoj prijestolnici, na prilično visokoj poziciji za mladu ženu, sa svježe stečenom diplomom, kad je u jednom ekskluzivnom restoranu srela svog budućeg muža.

On je bio upravo završio medicinu na pariškoj Sorboni i spremao se kući. No, prije velikog povratka obilazio je Evropu. Kući, istina, nije doveo Francuskinju, kao što je na odlasku i obećao ocu da neće, ali ni ovim izborom bogati tata nije bio oduševljen. Pristao je tek kad ga je sin ucijenio: ili će se oženiti atraktivnom visokom i vitkom Šveđankom, ili neće nikako…

I… Hm… Tu je negdje počeo odnos svekrve i Om Luai koja je tada još uvijek bila samo »doktorova žena«. Odnos za koji se da zaključiti da je daleko snažniji utjecaj na Om Luai ostavio od onoga sa ocem njene djece.  Ne objašnjava, recimo, šta je rekao njen muž kada je rodila nedonošče Nadiu, njihovo prvo dijete, ali odmah kaže da je svekrva rekla da je beba slaba i da neće preživjeti ni do jutra. Kaže da je svekrva bila oduševljena kada se je rodio sin Luai i da je rekla da je Om Luai umišljena kada je rodila i drugog sina.  Jer to je, kao, razlog za foliranje. Mame više sinova drže se za moćne žene. A nije da ne vole svoje curice.

»VAŽNO JE IMATI SINA«, kaže. »Ne samo zato da bi imao sina, već zato što sin ima obavezu da se za svoje roditelje i neudate sestre do kraja života brine. Da plaća nešto poput alimentacije. To je zakonom određeno i država uzme taj novac sa računa sama, u slučaju da se sin, odnosno, brat, ne ponaša primjereno situaciji.« Nije rekla koliko je to novca. No, objasnila je da je socijalna pomoć za ženu sa četvoro djece nezaposlenog muža 775 sirijskih funti, što je oko 15 američkih dolara. Za peto, šesto i svu ostalu djecu – nema para.

NIJE DA OM LUAI nije nikada pomislila da zbriše nazad, u svijet u kojem je odrasla i na koji je navikla. »E da mi je vidjeti ženu koja nikada nije pomislila da bi najradije pobjegla na kraj svijeta od svog muža«, kao šali se. Istina, kaže, sve je bilo malo lakše nakon godinu dana, kada je savladala jezik. No, ni tada nije imala nikoga svoga kome bi se isplakala na ramenu kad je iznervira, recimo, muž. Ili već čuvena svekrva. Kasnije je, takođe, imala ideje o odlasku natrag, u Švedsku. Ali, nije ih realizovala. Jer, važeći zakon u Siriji djecu dodjeljuje ocu i njegovoj porodici. Sada, po novim pravilima, mama može zadržati dječake do 13, a djevojčice do 15. godine prije nego ih preda ocu. Prije je bilo još teže.

»Mogla sam samo sama otići i ostaviti djecu na brigu drugima. Majke to ne rade.«, kaže Om Luai odlučno. Sada je baka sedmoro unučadi. Od njene troje djece, samo tamnokosa i tamnooka Nadia živi u Damasku s mužem. Stariji sin je u Kanadi, mlađi u Švedskoj… Dodaje i da je stopa raspada brakova u Siriji deset odsto. Bilo bi razvoda, kaže, mnogo više, da žene imaju ikakvu mogućnost da opstanu same. Zna ona dobro. Ima puno prijateljica. Život je težak, a zarada mala. Inžinjer bi, recimo, morao raditi ravno 104 godine i ne potrošiti niti jednu funtu, kako se sada zovu sirijske pare koje su nekada bile lire, da si priušti stan u novogradnji u predgrađu Damaska. Zato djeca ostaju sa roditeljima, u roditeljskom domu osnivaju porodice, a zato je i mnogo bespravne gradnje. More ulica koje nemaju imena i nisu ucrtane ni na jedan plan…

OM LUAI SVAKE GODINE ode u Švedsku na godišnji domor. Ali, tamo, kaže, više nema prijatelja. Ljudi su drugačiji i sada joj strani. Već nakon samo deset dana želi nazad u Damask. Nazad, svojoj kući.

Kako je vrijeme po udaji odmicalo, svekrva postajala pitomija, a djeca rasla, Om Luai se je sve više i bolje navikavala na život bogate domaćice.  Sve uspješnije je prihvatala pravila ponašanja visokog društva u Damasku koja su od žena zahtijevala da nadasve izgledaju i da se druže.  Za sve drugo imale su pomoć.

»Svi u tom društvu smo imali jedan dan mjesečno kada smo organizovali čaj ili kafu za druge. To je i sada tako. Ja sam, recimo, imala svaki prvi ponedjeljak u mjesecu… Bilo je veoma važno odlaziti na te čajanke, čak i kada ti ne bi bilo do toga, jer, neuzvraćena posjeta značila je da želiš prekinuti odnose s osobom na čiji poziv nisi odgovorio. I kada bi bila istiski spriječena, morala sam nazvati i to potvrditi dobrim argumentima. Na te čajanke, žene bi dovodile i kćerke kada napune petnaestak godina, da ih vide potencijalne svkrve i da ih se nauči komunicirati u društvu.«

NA SLIČAN JE NAČIN OM LUAI našla muža Nadiji, kada je ova završila fakultet i stara već 24 godine, čekala na priliku svoga života. Čak je i pregovarala sa familijom, naročito sa sestrom potencijalnog mladoženje, čija je mati takođe bila strankinja, Francuskinja,  angažovala sinove da sestru niti na trenutak, sve dok se ne zaruči, ne ostave nasamo s mladićem, kako joj ne bi ugrozio čast, određivala skupa s kćerkom i ostalim članovima porodice, koliko novca zahtijevati od muža po šerijatskom zakonu u slučaju da brak ipak propadne…

Nije propao.

Najstarija Nadijina kćer je nedavno diplomirala. Nadia joj sad traži mladoženju…

MUŽ OM LUAI, OTAC NJEZINE DJECE umro je 2000. godine, a ona je ostala sama, poslije njega. Svekrve već dugo nije bilo, sve troje djece krenuli su svojim putem, a ona, kaže, nije znala šta bi sa sobom. I onda je, poslije godinu ili dvije, srela još jednog doktora, udovca. On se je vratio iz Njemačke gdje je radio čitav život, jer po tamošnjim zakonima, prosvijetlila nas je Om Luai, možeš liječiti samo do 67. godine života. Om Luai se je udala ponovo. Ponovo za ljekara. Prije pet godina. Toliko je tačno vremena od kada njezina porodica sa strane pokojnog muža sa njom i njenom djecom ne govori… Ali, kaže, šta može. Nije da je ne boli i nije da joj je svejedno. Samo, iako oni misle da im je nanijela veliku sramotu, ona misli da je učinila pravu stvar za sebe, pa kako bilo… Opet ima veliku porodicu, kaže. Koja ju je primila kao svoju. I opet se sa svima njima čuje telefonom, prodiskutuje dnevni meni, spontano pozove koga na ručak, ili ode komu na kafu…

NA PITANJE ŠTA JE najljepše čemu ju je život u Damasku naučio, k'o iz topa odgovara – toplina prema ljudima i važnost porodičnih veza.

Za kraj, objašnjava nam svoju volontersku angažiranost u bolnici za siromašnu dječicu od rođenja do četvrte godine starosti. Puna strasti… Valjda je stvarno njena mati imala pravo kad je govorila tu rečenicu koju je Om Luai nekoliko puta ponovila dijeleći s nama svoje životno iskustvo:

»Kako god Bigitte baciš, dočekaće se ona na noge.« 

Ringerajin vodič :)
Pogledaj spisak alata koje MORAŠ da koristiš u određenom periodu svog života :) Šta sve možeš da nađeš na svom omiljenom...
3
Magla svuda, magla oko nas…
Ili opet malo o obrazovnom sistemu kojem, bez milosti, moramo podvrći voljenu nam djecu.
3
Pet pravila unutarnjeg uređenja
Način na koji ćemo urediti naš dom sasvim je subjektivan, a budući da ljepota leži u oku promatrača - ono što se sviđa n...
3
Emocionalno vezivanje u djetinjstvu
Emocionalno vezivanje je primarna potreba, javlja se još na samom rođenju, već prvim kontaktom sa majkom, a ostvaruje sv...
2


Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:





Anketa

Pegla
Admin

Koju peglu da kupim?

Tefal (54%)

Gorenje (8%)

Rowenta (20%)

Bosch (7%)

neku drugu marku (komentar) (11%)


Broj svih glasova: 95

Hvala na glasovima. Glasovala/glasovao si već na svim aktualnim anketama. Možeš napraviti svoju anketu!

Oznake

Prijava
Ime i Prezime
*
Adresa
*
Poštanski broj Grad
*
Broj telefona
*
E-mail adresa
*
Veličina pelena koje dijete nosi
*
Starost vašeg djeteta/vaše djece
*
Ovim potvrdjujem da ču nakon koristenja pelena ostaviti svoj komentar I misljenje o novim Pampers pelenama u okviru Ringeraja stranice. *