/11 /11

Ovih dana, kada su novine prepune vijesti o prebijenim, silovanim i ubijenim ženama, rasprava o zakonu protiv fizičkog kažnjavanja djece dobija epohalne razmjere, a  doktora, psihoterapeuta, koji se usudio da kaže nešto suprotno aktuelnom trendu politički korektnog dušebrižništva, bjesomučno stavljaju na stub srama, vrijeđajući ga na sve moguće načine, što prilično govori ne samo o društvenoj klimi nenaviknutoj na disonantnost, nego i o dubokoj agresiji onih koji se bore protiv agresije.

Razlika između nasilja nad djecom i fizičkog kažnjavanja, to jest onoga što se u narodu zove „batine“, to jest ćuška ili šljepka po guzi, svakako da postoji, i teško da se u tome ne prepoznaje drastična razlika. Sa druge strane, teško će i jedan zakon uspjeti da spriječi roditelja da svoje dijete vaspitava na „starinski“ način, osim ako ova halabuka oko novog zakona sve više izgleda kao projekcija budućnosti u kojoj djeca neće pripadati roditeljima, nego državi.
Kad sam ja bila mala, mama me je bila varjačom, tako da se uvek ispostavljalo da me nije tukla mama, nego varjača. Iskreno priznajem da sam i ja moju ćerku kad je bila mala, doduše rijetko, udarila po guzi. Da li me to čini nasilnikom i neodgovornim roditeljem? U svakom slučaju me čini manjim folirantom od onih koji se ovih dana javno zaklinju da svoje dijete nikada nisu udarili, i da je udarac po guzi nedopustivi zločin.
Mnogo je veći zločin govoriti djetetu ružne riječi, govoriti mu da je nesposobno, glupo i da od njega nikada ništa neće biti, mnogo je veći zločin svađa roditelja pred djecom, psovanje, nedosljednost i nedostatak moralnih vrijednosti. Batina nije iz raja izašla, ali sigurno da iz raja nije izašao ni koncept da je djeci sve dozvoljeno. Djeca moraju da znaju za granice, djeca moraju da se vaspitaju i mora da im se usadi pristojno ponašanje.

Ako roditelj nikada nije pročitao nijednu priču svome djetetu, ako dozvoli da mu dijete deklamuje marke telefona, a nijednu pjesmu, to je dno. Ako roditelj podmićuje učitelja, i dopusti da mu dijete nepismeno završi osnovnu, i da je polupismeno, to je mnogo strašnije nego batine. Ako roditelj djetetu dozvoli da po cijeli dan bulji u ekran televizora, kompjutera, mobilnog telefona, ako ga vodi u igraonice umjesto u parkove, ako roditelj upisuje svoje dijete u privatnu osnovnu školu, i trlja ruke što ima i privatnih gimnazija, jer se tamo lakše prolazi, to je katastrofa neuporedivo veća nego bilo koja „mamina varjača“.

Nepoklanjanje pažnje djetetu, nemanje vremena za dijete, nezainteresovanost za bilo šta drugo osim za ocjene upisane u svjedočanstvu, mnogo je opasnije nego bilo koja ćuška. Ako je roditelju njegovo dijete uvijek u pravu, i svi su drugi krivi – to je katastrofa. Ako roditelj dopusti da mu dijete završi osnovnu školu, a da nema pojma ni o čemu iz istorije ili geografije, i da se ne kaže „bio sam kući“ nego „bio sam kod kuće“, ako roditelj ide i moli za ocjenu, to je gore nego da ga udari po guzi. Ako roditelj muva zajedno sa djetetom za ocjene, i tako uči svoje dijete da je u životu prečica jedini način, to je mnogo veća tragedija i za dijete i za roditelje i za društvo, jer se tako stvaraju pokvarenjaci, muljatori i nesposobni ljudi. Nekada su na kraju školske godine roditelji mrko gledali svoju djecu zbog slabih ocena, danas, međutim, mrko gledaju učitelje.

Mnogo je opasnije kupovanje ljubavi neprestanim poklonima, nego bilo koja strogoća. Kad bi roditelji imali petlju danas da nauče svoju djecu da postoji „nema“ i „ne može“, stvari bi danas u ovom društvu izgledale mnogo bolje. Kada bi se u osnovne škole uveo predmet koji se zove „Život nije šoping“, stvari bi možda izgledale drugačije.

Kada bi ovo društvo smoglo snage da objasni djeci da nije najveća vrijednost novac, i da momci sa dvadeset i kusur godina ne treba da izigravaju pijane milijardere, i da djevojke ne treba da hrle u zagrljaj generaciji svojih očeva jer su bogati i nose skupe satove na rukama, i kada bi mediji to stavili kao projekat od prvorazrednog značaja, ova rasprava bi imala smisla, i zakon bi onda možda trebalo donijeti, iako bi bio suvišan.

Nasilje prema djeci je, naravno, jezivo i nedopustivo, ali nasilje prema djeci je samo jedna od faseta nasilja koje se neprestano promoviše u medijima. Nejasno je kako se najvatreniji zagovornici ovog zakona nisu pobunili pred šokantnom činjenicom da se u pojedinim evropskim zemljama granica dječije dobi za nekažnjivi seks sa maloletnikom iz godine u godinu sve više spušta? Milion puta veći problem je vaspitno i emocionalno zapostavljanje djece. I, naravno, planetarna seksualizacija djece.

Ključ ove teme dakle nije u tome treba li tući djecu, nego, kako ih vaspitavati; ko ih vaspitava i šta su vrijednosti kojima ih uče.

A mami sam odavno oprostila one varjače.

Piše: Mirjana Bobić Mojsilović
Izvor: novosti.rs

**** Na Ringeraji ****

• Još mnogo zanimljivih tekstova o vašoj dječici pročitajte ovdje >>>KLIK<<<
• Da bi ste pratili razvoj vaše bebice možete ako se prijavite i svakog ponedjeljka primate mailing kalendara razvoja djeteta
• Ako želite diskutovati sa mamama dječice možete ovdje >>>KLIK<<<

PRATITE  NAS I NA INSTAGRAMU!

@ringeraja_ba