/11 /11

Porodila sam se prirodnim putem u Općoj bolnici, za čije osoblje imam samo riječi hvale, izuzev higijeničarki koje ne kažu ni "dobar dan" kada uđu u sobu, wc "pređu" za minutu ali, nećemo o tome ovaj put :).

Termin je bio 25.4. ali mi je moj doktor nakon redovnog ctg-a uradio i uzv i uočio da imam redukciju plodne vode, te predložio da sutradan dođem u bolnicu da mi inducira porod. Jako sam se na prvu prepala, jer sam maštala o spontanom prirodnom porodu, o odlasku u bolnicu s kontrakcijama na 5 min, itd.

Ali, čovjek snuje - Bog određuje :)

Moram napomenuti da ništa nije ukazivalo na tu redukciju plodne vode, nisam primijetila curenje ili sl. Uglavnom, taj dan pred porod sam cio dan radila po kući, otišla na dvije kafe, samo da skrenem misli i opustim se. Samo sam MM rekla za sutrašnji susret s našom bebom, a mamu i ostale nisam htjela unaprijed brinuti.

Cijelu noć nisam mogla zaspati, smjenjivali su se osjećaji ushićenja, nervoze, straha,...

Sutradan ujutro smo se uputili ka Općoj bolnici, gdje je urađen ctg, obavljeno klistiranje i ja sam smještena u pripremnu sobu. Tad sam bila vec 2-3 cm otvorena. Uključen mi je drip u 11h, lagano je kapao, a ja bila opuštena, zezala se s babicama, doktorima. Oko 12h su počeli bolovi, dosta blagi poput menstrualnih. Bolovi su se zatim naglo intenzivirali da bi oko 14 h postali poprilično intenzivni i učestali. Babica me često obilazila, pregledala grlić, masirala ga da se dilatira i radila ctg. Bebi je bio već dosta nisko spušten što me jako radovalo i nadala sam se skorom porodu.

Jaki bolovi su se nizali jedan za drugim, čini mi se bez prestanka, ja sam se preznojavala ali sam slušala babicu Zlatku, koju ne mogu a da na sva usta ne pohvalim, nisam tiskala već nastojala da ih predišem i uspjevalo mi je. Vježbe za trudnice su se ipak isplatile :)

Negdje oko 17 h sam osjetila užasnu potrebu da kakim, tad sam prvi put vrisnula i pozvala babicu koja je odmah doletila i pregledala me, rekavši : srećo, super, idemo se poroditi. Mojoj radosti nije bilo kraja, odvukli su me na krevetu u porođajnu salu, popela sam se na sto. Još jednom mi je babica dala upute kako da se ponašam i počela sam da tiskam, na vrhuncu bola, prvi put uz jak vrisak. Rekla mi je da mi to samo oduzima snagu, da pritisnem bradu na grudi i dam jak napon kada baš bude boljelo, što sam opet učinila, nakon čega su babice vidjele kosicu :)

Na treći napon je glavica bila vani a na četvrti je moj sin ugledao svjetlo dana, 20 minuta od ulaska u porođajnu salu. odmah mi je stavljen na grudi, a ja sam imala osjećaj da je cio život uz mene. Neopisivo... Za to vrijeme je izašla i posteljica a obzirom da sam imala manju rupturu dr me zašio, što sam doživjela više kao nelagodu nego neku bol.

Zatim je bebac izvagan, izmjeren i upakovan, ja sam uz pomoć babice otišla do sobe a odmah mi je donesen i on, da se mazimo i učimo sikiti :)

Malo sam odmorila a onda se uz pomoć babice okupala i presvukla, jela. Tu našu prvu noć nikad zaboraviti neću, cijelu noć sam ga gledala, nisam oka mogla sklopiti jer sam se bojala da ću nešto propustiti. Nisam se mogla nagledati te ljepote, tog Božijeg čuda, savršenstva. Sutradan smo nakon pregleda mame i bebe otpušteni i otad uživamo kući,s našim tajom, volimo se, mazimo, rastemo...