Cijeli deveti mjesec sam se super osjećala, a par dana pred porod sam imala toliko energije da sam se sama sebi čudila. 5.5. u 1 h ujutro su me probudili jaki bolovi u leđima i nastavili su se u nepravilnim razmacima a ja bih opet zaspala čim prođu.

Mislila sam da me bole bubrezi i nisam se obazirala sve do 5 h kad sam ustala, pojela čips i opet legla. U 7 h sam ustala, probudila muža i rekla mu da se ide obrijati i oprati auto jer ćemo ići u bolnicu. On je otišao, a ja sam pravila doručak i dobro podnosila bolove. Došlo je i vrijeme ručka a ja sam još trpila, hodala, disala, pravila pitu, slagala veš, samo da što lakše podnesem bolove. Svekrva je cijelo vrijeme paničila i tjerala me da idem u bolnicu  "jer mi ona ne smije biti babica" a ja sam htjela što duže biti kod kuće. Nisam uopšte vjerovala da je krenulo, mislila sam da su lažnjaci i da će me vratiti iz bolnice. Ipak  smo konačno krenuli poslije ručka, oko 3 h za Tuzlu. Bila sam totalno opuštena i nimalo svjesna da se u stvari porađam. Kad su me pregledali i rekli da ostajem jer sam otvorena 4 prsta šokirala sam se i sva zbunjena izašla i krenula za sestrom. Vidjela sam muža kako gleda za mnom i pomislila "pa nisam ga ni zagrlila a ko zna kad ćemo se opet vidjeti" i došlo mi je da plačem. Uključili su mi ctg što mi je bilo teško jer nisam mogla hodati. Kad su mi to skinuli,otišla sam u wc, pila vode, umivala se, podnosila bolove.

Cijelo vrijeme sam imala bolove samo u krstima, nimalo nalik menstrualnim. Kad mi je došao nagon da kakim zovnula sam sestru da me odvede u wc a ona meni "kakav wc,ti ideš na sto". Popela sam se na sto i nakon 20 minuta napinjanja, guranja, vristanja, tri sestre su mi pritisnule stomak i moja ljubičica je izašla! Sjećam se da sam, u trenutku kad su mi sestrice pritisnule stomak, pomislila da ću umrijeti i zamolila Boga: Bože molim te, dopusti mi samo da vidim lice moje curice, samo da je vidim! I Bog mi je ispunio zelju!

Čim sam je vidjela znala sam da mi je sve na svijetu, pojavila se takva bujica osjećaja kakvu nisam mogla zamisliti (vi, majke znate o čemu pričam), to se ne može iskazati riječima!

A onda šok: moje zlato ne plače! Veći strah u životu nisam osjetila! Bila je sva plava,i nije plakala ali su joj okice bile širom otvorene. Nakon kratkog perioda koji mi se učinio kao vječnost, zaplakala je a i ja sa njom!

Rekli su mi da se napatila u porođajnom kanalu i da joj je pupčana vrpca bila oko vrata. Ostalo je sve manje važno. Mogla bih pričati o tome dan i noć ali nema smisla, evo je, budi se. Uživamo, mazimo se, život je lijep, sve ružno je iza nas, rane su zarasle, idemo naprijed!