moje zlato
Autor: Jasnalajla
Nečitanje ipak ubija, da...
Adriana Kuči, 1.12.2014Tako.
Kratko i jasno.
A da i pojasnim o čemu ja to: prije desetak dana je cijelu deželu potresao nekolikosekundni video snimak direktora škole koji oralno zadovoljava profu matematike. Snimio učenik i objavio na netu, a mediji zagrabili baš kao da im je zadnje, opravdavajući "velikim zanimanjem javnosti". I strani su mediji čak, neki eminentni među njima, pisali o ovom običnom oralnom seksu kao o svjetskom čudu. Valjda iz čistog očaja, jer mediji su davno izgubili ekskluzivitet, a malo oh je shvatilo kojim se vrijednostima valja okrenuti i sačuvati ugled struke.
Sada imamo i epilog: Ravnatelj se ubio, matematičarka ne izlazi iz kuće, porodice uništene, mediji se posipaju pepelom i izvinjavaju, idalje ne pominjući svoju važnu i zaboravljenu obrazovnu ulogu u društvu. Beli. Poneki psiholog objasni da se ravnatelj nije tek tako ubio, vjerovatno je bio suicidalan i trebao mu je povod.
Pa zar je važno?
Narod prepričava i idalje se zabavlja, samo sada je svima strašno žao i "znali su oni"...
Ali, kakve veze čitanje ima s tim, pitanje je?
Velike.
Nije sve u knjigama, naravno. Ali, ako već roditelji nemaju šta dati - čitati mogu.
I učiti potomke da čitaju.
Knjiga bi morala, da parafraziram Kafku, biti sjekira za zamrznuto more u nama.
Jer, da je naš srednjoškolac naučen čitati do svojih bi godina (a mora mu biti između 15 i 19) naletio na razne literarne izazove i dileme u ljubavi... Bilo bi mu jasno da su odnosi među ljudima koji seksualne uskuge ne prodaju, rijetko pornografski, i da osuđivati ne možemo čak ni kada imamo sve informacije, ako nismo sudije od kojih se presuda očekuje. Onako, u sebi, malo s rajom - to već ide. Na internetu?! Halo!
Naš bi srednjoškolac da je ikada išta pročitao čuo za, recimo, barem Anu Karenjinu.
I možda bi mu se još koja sinapsa u mozgu stvorila da su mu čitali Snjeguljicu i ostale iz te svite, pa bi imao čime razmisliti i razmišljao bi i o tome da, koliko god moralno upitno bilo, to što profa i diš rade ipak nije ni kazneno ni krivično djelo i da nikako ama baš nikako nije njegova stvar.
Ali, činjenica je - živimo u svijetu kada nam je dostup do informacija neograničen, a umovi svakodnevno ograničeniji.
A nasilje među mladima je u modi.
U modi je biti zloban.
U modi je vrijeđati se.
U modi je maltretirati druge jer su različiti.
U modi je biti mali nepismeni bijednik.
U modi je citirati najveće kriminalce.
U modi je diviti se fašisoidnim televizijskim voditeljima.
U modi je dane i noći ne živjeti svoje živote, već se baviti farmama, kuhinjama, velikom braćom..
U modi je gutati uzbuđeno snimke sa suđenja najvećim barabama.
Eto, to je u modi.
Odgoj, nažalost, nije više u modi.
I to nam je, svima, nažalost, skupna tačka.
Bez obzira na BDP.
Kažu ljudi, nije to rijetko, da to što nove generacije djece ne čitaju i što im se ne čita nikada nikoga ubilo nije. Mozak je organ za preživljavanje, čuh od jednog intelektualca staru istinu, pa da je čitanje za to preživljavanje ključno, ne bi se trudili, već bi imali potrebu da čitamo, kao što imamo potrebu da jedemo, dišemo, piškimo i kakimo...
Jah...
Miro Gavran je jednom prilikom izjavio kako nas čitanje neće učiniti sposobnim da razumijemo smisao života, kako je život veći od svega što je napisano i izmišljeno, kako zbog čitanja nećemo postati bolji - ali da moramo čitati da bi to shvatili.
Razmišljam o osobi koja mi je nedavno, umirući od smijeha, i dodavši jedno ovlaš "no offense", ispričala kako je akademski profesor na čijem je predavanju bila rekao da mu je žao što nikako da u EU prime Srbiju i BiH, jer "treba radne snage da čisti WC-e po autoputevima Evrope". Ne stigoh provjeriti da li je pomenuti profesor stvarno to i izgovorio, ali sama činjenica da je takva izjava smiješna odrasloj osobi koja se drži za obrazovanu i misli da je jedno "no offense" (naravno da izgovoreno s krajnje pogrešnim akcentom) dovoljno da stvarno ne uvrijedi, ali ne samo zbog mjesta rođenja, već zbog činjenice da kao čovjek teško trpim uvrede na račun bilo kojih drugih ljudi ili grupa ljudi, je poražavajuća.
I znam da bi gospođa da je pročitala ikada išta, osim, eventualno, Sivog, razumjela da je profesor sramota nacije, a da time što se smije njegovoj maloumnosti ni ona nije najbolji ambasador...
Ali, ja čitam.
Iako sam daleko od toga da kažem da mnogo toga znam i razumijem - čitam.
Zato joj nisam rekla ništa.
Jer pokušah razumijeti sve njene traume i komplekse. Barem se podsjetiti da su tu. Naći opravdanje. I ići dalje.
Jer znam, rekoh, premalo toga.
Ali jasno mi je da je da se jedan most sagradi potrebno mnogo volje, znanja, preciznosti, želje, uloženog rada...
Da se sruši dovoljan je samo jedno loše ljudsko biće. I eksplozivna naprava.
Ili pametni telefon i nepametna pamet...
Tako nekako...
Čitajte.
Sebi.
Djeci.
Molim vas.
Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:
Naučimo našu djecu šta je ljubav kako bi ovaj svijet bio ljepše mjesto, najprije za njih same. Neka ta slika ljubavi u n... 3
Celijakija je oboljenje probavnog sistema koje karakteriše nepodnošljivost proteina iz žitarica. Protein se naziva glute... 3
Nekim parovima spol djeteta važan je iz kulturoloških razloga, drugi su oduvijek maštali da dobiju kćerku ili odgoje sin... 3
Emocionalno vezivanje je primarna potreba, javlja se još na samom rođenju, već prvim kontaktom sa majkom, a ostvaruje sv... 2