OTVORIMO MUZEJ ZA NAŠE NAJMLAĐE!

Uredništvo Ringeraja.ba, 16.5.2015

Fotografišite djecu pred vratima muzeja sa napisanim sloganima:„Ja bih da uđem!“„Mama, kakva je ovo zgrada?“„Šta ima unutra?“

Ključne riječi:

/11

ZEMALJSKI MUZEJ: VRIJEME KOJE STOJI

Da li je krajnje vrijeme da se muzej otvori?

Znamo odgovor!

Sjećanje

Sjedim sa mamom u vrtu muzeja. Drži me za ruku... Pogled mi luta ka nebu. Vidim ptice, osjećam tišinu, mir. Opet smo tu. Prvi dan proljeća. Naš ritual od moje treće godine. Naš ritual. Naše vrijeme. O

ve godine sam odlučila da više pažnje posvetim „leptirskom dijelu“. Prošle godine sam najduže bila na nošnjama. Nije mi bilo jasno zašto se danas tako ne oblačimo. Mama mi kaže da je to vrijeme. I da ono prolazi. Ii uvijek donosi nešto novo. Ali da u muzeju vrijeme stoji.

Dopada mi se to.

Vrijeme stoji.

Osjećam onaj miris i dan-danas.

Miris prošlog vremena.

Nekada ga osjetim u starim knjigama mog dede.

Mama mi kaže da ih moramo čuvati.

Pa dobro... Možda da napravim muzej u svojoj kući, od svojih stvari koje će možda nekada nekome pričati priču kao ove ovdje mami i meni?

Ne mogu tako, kaže mama

Za to služi muzej, kaže mama.

Nisam zadovoljna objašnjenjem.

Možda kući ne mogu ovakav miris napraviti?

Pitam se... Samo se pitam... Da li da neke moje drage stvari dam tetama i čikama u muzeju?

Dobra ideja.

Iz sanjarenja me doziva mamin glas. Odmor je završen idemo dalje. Prolazim pored „taburea“ od slonove noge. Prošli put sam ga tako nazvala, mama se samo nasmijala.

E, baš sam sada narasla!

Sjećam se prije par godina da me je mama jedva ubijedila da to nije za sjedenje.

Nije mi baš jasno bilo ni zašto ne mogu trčati i zašto tiho pričamo.

Sada razumijem.

Moramo pustiti i druge ljude da gledaju ove stvari.. Ups! Eksponate!

I da misle o njima... Da.. da...misle o njima.

Kada se spremam za muzej, dva dana prije prvog dana proljeća ja i mama vec pričamo o obilasku od prošle godine... Onda ja počnem grozničavo razmišljati... Šta me to ove godine najvise interesuje?

Mama mi kaže da svake godine moram izabrati dio u kojem ćemo najduže biti.

Ove godine sam se lako odlučila.

Hm.. One silne bubice i leptirovi... Da, da... Leptiri! Želim to da pregledam polako. Ne smijem ni priznati da sam prošle godine imala strah od tog dijela muzeja... Ove godine sam veća i nije me strah... Sada jedva čekam.

Ah... Evo ulazimo... Pogled mi šara... Baš isto kao i prošle godine... Mama, vidi ovog leptira......

25 godina kasnije

Čujem moju mamu kako mojoj kćerki priča o muzeju.

Detaljno joj opisuje svaki dio.

1000 pitanja i još toliko odgovora.

Znam, slijedi pitanje na koje nemamo odgovor.

Ne mogu da se prisilim da uđem u prostoriju.

Turobne me misli stižu.

Nezadovoljna sam.

Zašto sada pričaju o tome?

Čujem to pitanje, čekam...

Mali koraci... Velike oči... I pitanje: "Mama, kada ćemo u muzej?“