|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvjek želiš da odustaneš od nagrade?
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više!

Porođajna priča: Bambi09

Uredništvo Ringeraja.ba, 2.9.2014
Dok mi maleni spava, evo da i ja napišem svoju priču. Prvo sam razmišljala da li ikako da je pišem, jer ne želim nikoga da prepadam, ali s druge strane, kontam možda će nekome pomoći da se ne zavlači i da na vrijeme reaguje.

image
/11


Ono što se meni desilo ne želim nikome da se desi. Ipak na kraju, hvala dragom Bogu sve se dobro završilo. 
Eh ovako, 
Termin mi je bio 19.08.2014. godine. Već od 19.07.2014. godine su me mnogi ubjeđivali da prestanem raditi jer mi se "stomak spustio". Eto kao svi vide samo ja ne vidim. Helem... Ja sam se osjećala super. Bila sam jako pokretna i vesela. Jedino što me patilo jeste kiselina, ali i to sam rješavala bademima i Donatom. Svako večer smo čim prehladi išli šetati, obavezno kupimo kuglu sladoleda i do kuće smažemo. Uživala sam u posljednjim danima trudnoće. Iako se nisam mogla namjestiti kako treba kad legnem spavati, ipak sam bila zadovoljna jer me moj bebac u utrobi podsjećao na ljepotu koja me očekuje. Maleni me smirivao. 
Vrtila bih se po cijelu noć pokušavajući naći pozu da zaspim, ali to je rijetko kad uspjevalo. 

18.08.2014. godine kao i svaku noć legla sam negdje oko 22 sata. Nisam mogla zaspati ali sam lezala i gledala neki film. U jednom momentu sam osjetila kako se bebac jako okrenuo. Moj stomak se sav prevagnuo na desnu stranu i činilo mi se da mogu vidjeti kompletnu bebu. Muž je iskolačio oči i samo tiho upitao: "Boli li to tebe?" Vidjela sam da se najezio. Ni meni nije bilo jednostavno, prvo sto je položaj stvarno bio neugodan, a drugo što nikada u životu nisam vidjela takvo nešto. Taj položaj je trajao nekih par sekundi i odjednom kao da se bebac zavrtio u piruetu, vratio se u središte mog stomaka. Tišina... Mislila sam da je zaspao. 

To je već bilo oko 23 sata. Zaspala sam i ja. 

U 2:30 me probudio blagi bol u krstima. Mislila sam da je to samo još jedan lažnjak. Ali bol se ponovio nakon samo 5 minuta. Ovaj put za nijansu jači. Počela sam mjeriti vrijeme. Bolovi su se javljali svakih 5 minuta i to sve jači i jači. U 3:30 sam probudila muža da nosi akumulator u auto jer mislim da je vrijeme. A kao da je htjelo namjerno, noć prije akumulator se ispraznio i dragi ga donese u kuću da ga napuni. Helem, probudim ja njega i lagano kažem da ide spremiti auto, jer vrijeme je da idemo roditi našeg sina. 

Lagano sam se spremila, obukla trenerku. Kad sam presvlačila ves vidjela sam jednu kapljicu krvi na vešu. Znači to je to. Razmišljala sam da li se tuširati ili ne. Ma ko će se sada tuširati, nemam ja kad. 
Probudila sam curicu i rekla joj da idem roditi bebu, neka pazi brata. Prešla je na moje mjesto da legne. Poljubila sam oboje i s bismilom krenula. Učila sam šta sam znala. 

Sjeli smo u auto i smireno lagano krenuli ka bolnici. Molila sam ga da se ne brine ništa da će sve biti cakum pakum. Pa kako sam rodila prvo dvoje rodit ću i ovo treće. Vjerovala sam da će biti isto kao i prethodnih puta. Psihički sam bila spremna na to. 

Došli smo u bolnicu u 4:30 sati. Pokucala sam na vrata i nasmijana pitala: "Koliko trudnica dodje na termin da se porodi?" Babica koja me je docekala nasmijala se i rekla da uđem, da se rapremim, uostalom znam proceduru da se spremim. Inače se i privatno poznajemo pa smo sve lagano i s osmijehom pripremale. Došla je i starija babica i počela pripreme. 
Legla sam na stol, priključile su ctg i osluškivale srce. Začulo se snazno dum dum dum dum... Nasmijale su se i počele smo neobavezan razgovor. Do minutu srce je usporavalo. Starija babica me pitala da li sam osjetila da se beba okrenula, rekla sam NE. Prišla je i počela pomicati ctg da pronađe tonove srca. U jednom momentu je pronašla neke blage tonove, ali vidjela sam da je osmijeh nestao s njenog lica. 
Pogledala je koliko sam otvorena, tek 1 prst. Ispitivala me od kada ne osjetim bebu, ispričala sam joj, a ona je blijedo pogledala u drugu babicu i rekla joj da zove doktora. 
Zabrinutost na njenom licu je postala očita. 
Pitala sam jel nešto nije u redu, rekla je vidjećemo dok doktor dođe. 

Ne znam da li je prošlo ikako 5 minuta on je došao. Muž je bio još uvijek ispred čekao na informacije. 
Moj privatni doktor je odmah prišao ctg-u i pitao od kada ne osjetim bebu. I njemu sam ispričala sve. Rekao je da pređemo na ultra zvuk da pogleda. Prešla sam kroz hodnik. Ispred sam vidjela muža kako zabrinut cupka u mjestu. Samo sam mu mignula kao da je sve ok. Na ultra zvuku doktor je vidio otkucaje srca, usporene ali tonova nije bilo. Spustio je ono čudo do mjesta gdje mu je glava bila i ustanovio da mu je pupčanik omotan oko vrata. 
Vratili smo se ponovo u porođajnu salu i ponovo su me priključili na ctg. Opet su se slabo čuli otkucaji. U jednom momentu aparat je počeo da pisti. Taj zvuk nikad u životu neću zaboraviti. Srce mu je stalo. 
Doktor je prišao i pratio ctg i počeo odmahivati glavom. Naredio je babici da zove TIM. "Reci da imaju 10 minuta!!!" 
Pogledao je me zabrinutim ali u isto vrijeme sigurnim pogledom. "Znam da si jaka i pametna žena. Moraš biti spremna na sve. Moram znati da li mogu računati na tvoju pomoć?" - "Naravno, doktore, znate me. Uzdam se u Boga i vašu stručnost. Vi znate šta vam je činiti, moje je samo da slušam." 

Okrenula sam se babici i zamolila da kaže mm da ide kući djeci, da je sve u redu i da se ne brine. Doktor je klimnuo glavom i vidjela sam da je zadovoljan mojom prisebnošću. 
Počela sam učiti Ajetul-kursiju i Kulhuvallah, moleći Boga da nam olakša i da nam da ono što je najbolje za nas oboje. Dovila sam da nas ostavi oboje u zivotu, ako je to bolje za nas, a On najbolje zna. 
Doktor mi je objašnjavao da moramo hitno obaviti carski jer mu je pupčanik omotan 2x oko vrata i kako to ni njemu nije jasno, svezan na čvor. Obzirom da je moj doktor konkretan i iskren čovjek, nema trta-mrta, kaže otvoreno šta je na stvari i šta je potrebno uraditi, tako je i meni rekao da imamo nekih 10-20 minuta vremena. Ako ga budem slušala i budem brzo reagovala sve će biti u redu. 
Tako sam i učnila. Tim za operaciju je već bio u sali i već su svi letali oko mene bodući mi braonile mjereći pritisak i šta ja već znam šta su sve radili. 
CTG je i dalje bio uključen. Na momente su se javljali slabi otkucaji srca, da bi aparat opet zapištao groznim tonom... piiiipppp piiiiiipppp piiiiiipppp... dum dum ... dum dummm... duuummmm... piiiiiippppp piiiiiippppp pppiiiiipppp... 
"Borac je ovo, ne brini se. Bori se i ti kao što se bori i tvoj sin." rekao mi je doktor. Okrenuo se od mene i čula sam tiho razočarano "E jeb.. ga!" 
Brzo, rekao je da idemo u salu. Kao da sam tog momenta dobila krila. Nisam osjećala nikako pod na kojem sam hodala. Imala sam osjećaj da trčim. Trčala sam da spasimo moje najmilije. Bila sam bosa ali ništa osjećala nisam. Ispred sale me je babica skinula i tiho, majčinskim glasom rekla: "S bismilom dijete, sretno!" Kao da sam osjetila drhat u njenom glasu. 
Ne, neću plakati. Borit ćemo se i ja i moj lavić. 

Ušla sam u salu gdje su bili ljudi sa maskama na licu u zelenim odijelima. Glasovi su svi bili poznati, ipak to su ljudi iz mog rodnog grada, ljudi koje poznajem, ljudi koji mene znaju od moga djetinjstva. Svima sam samo zapažala oči. Kao da su bile pune suza. Ali ja sam hrabro gazila prema stolu i samo Boga dragog molila da te suze u njihovim očima budu suze radosnice zbog našeg uspijeha. Neću plakati... 
Slušala sam upute anesteziologa, žene koja je sjedila iznad moje glave držeći mi cudo na licu iz kojeg je tekao kisik. Objasnjavala mi je sta mi rade i sta ce slijedece raditi. A svaka recenica joj se zavrsavala: "Samo se opusti i ne boj se..." 
Zadnje sto sam vidjela je bila njena ruka na mom obrazu koja me njezno milovala. Zadnje sto sam osjetila prije nego sam utonula u crnilo je bilo neko stipanje po stomaku. Jedan stip... i cnilo... 
U 06:35 sam napustila porodjajnu salu i presla u operacionu salu. Moj sin se rodio u 07:08 sati 19.08.2014. godine tacno na termin. 
Ne znam koliko je prošlo kada sam začula glas anesteziologa koja me dozivala imenom i zvala da se probudim. Nisam mogla pomaći usne, a u glavi mi je vrištalo pitanje. Uspjela sam samo izustiti: "Jel mi sin živ?"
"Jeste ludice zar ga ne čuješ koliko galami, sve grmi od njegova glasa. Zdrav, živ, normalan, živahan i gladan." Mogla sam osjetiti osmijeh olakšanja u njenom glasu. A onda sam osjetila poznati miris moje sestre koja me ljubila i suzama obljevala moje lice. "Živi ste i zdravi oboje, odmori se sele, sve je ok, ne brini." 
Teškom mukom sam otvorila oči na sekund i vidjela mm kako stoji kraj mene, blijeda lica, uzdrhtale brade, suznih ociju. 
Nisam mogla pustiti glas, ali sam u sebi rekla da ga volim. Mislim da me čuo. 
Zaspala sam. 

Ponovo sam čula, sada neki drugi glas kako me doziva. Otvorila sam oči i vidjela najslađe i najljepše stvorenje na svijetu. Moga sina. Babica je stajala pored moga kreveta i držala moje dijete u rukama. Pitala me da li mogu da ga uzmem podojiti. Ma kako da ne mogu, mogu sve za njega. 
Lagano mi je podigla krevet, malo sam se namjestila. Sve me boljelo, ali vrijedilo je. Uzela sam svoje milo u ruke a on me gledao svojim medenim plavim okicama. Nije plakao. Samo me je gledao. 
Nazvala sam mu selam, nasmijala se i podojila. 
U tome je u sobu ušao moj doktor. 
"Hvala vam doktore. Samo Bog dragi pa vi. Hvala vam." 
"Eh da ti nisi smirena žena i zdrava razuma kao što jesi, ništa ovo ne bi uspjelo. Tako je to kad žena sarađuje. Sve je puno lakše. Nego da ti velim, malac je zdrav i normalan. Proplakao je čim smo ga izvadili. Sve je u redu. Uradili smo odmah sve nalaze, nema nikakvih trauma. Sad uživajte i rastite." 

Evo nas, nakon 2 hefte, kod kuće uživamo i rastemo. 
Svaki momenat zahvaljujem Bogu dragom sto je odlučio u našu korist. Odlučio je da nas poživi oboje, zajedno sa našim ukućanima. Zahvaljujem na blagodati koju nam je podario i radosti koja je ušla u naš dom po treći put. 

Znakovi višeplodne trudnoće
Znači li višeplodna trudnoća i posebne znakove trudnoće? Da, .... i ne.
2
Začeće - 1. dio
Pogledajmo kako se odvija kompletan proces začeća.
2
Mučnina
Kako umanjiti mučninu u trudnoći? (engleski video)
2
Prvi znaci trudnoće
Da li sam trudna? Koji su prvi znaci trudnoće? (engleski video)
2


Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:





Anketa

Netrpeljivost
ziki

Da li postoje osobe koje su vam od prvog pogleda antipatične, a svaka njihova riječ samo pogoršava stvar?

Da (90%)

Ne (10%)


Broj svih glasova: 92

Hvala na glasovima. Glasovala/glasovao si već na svim aktualnim anketama. Možeš napraviti svoju anketu!

Oznake

Prijava
Ime i Prezime
*
Adresa
*
Poštanski broj Grad
*
Broj telefona
*
E-mail adresa
*
Veličina pelena koje dijete nosi
*
Starost vašeg djeteta/vaše djece
*
Ovim potvrdjujem da ču nakon koristenja pelena ostaviti svoj komentar I misljenje o novim Pampers pelenama u okviru Ringeraja stranice. *