/11 /11

Posljednjih godina pretjerana roditeljska ambicioznost - inzistiranje na pohađanju najprestižnijih škola te brojne izvanškolske aktivnosti - sve više zahvaća i Europu. Trend je krenuo iz Japana, gdje su doživjeli njegov neuspjeh, shvativši da ono što mi mislimo da je za našu djecu danas najbolje - baš i nije tako...

Ulaganje u obrazovanje svoje djece uobičajeno je za roditelje širom planeta. Ipak, ono što kyoiku mame čine uvelike nadmašuje uobičajene standarde. Izraz „kyoiku mama“, naime, potječe iz Japana i znači: majka koja obrazuje. U Japanu se smatra da budućnost djece izravno ovisi o tome pohađaju li odgovarajuće škole. Budući da je interes, odnosno, konkurencija za te škole golema, a prijemni ispiti teški, kyoiku mame svoju djecu pripremaju za taj stres gotovo od dana rođenja.

Jeste li kyoiku mama?

Naime, siguran posao u budućnosti u velikoj mjeri ovisi o diplomi na dobrom koledžu, a upis na koledž ovisi o prijemnom ispitu i uspjehu u gimnaziji. Uspjeh u gimnaziji, pogađate, ovisi o  prijemnom ispitu i postignutim rezultatima u osnovnoj školi… I tako, sve do dana u vrtiću. Upravo su zato najtraženiji oni vrtići koji imaju program rane stimulacije, što roditelji „čitaju“ kao uvjet za razvijanje intelektualnih sposobnosti djece. No, upis djeteta u takav vrtić nije lak i zahtijeva pripremu.

Roditeljima se sugerira da pomoću stotine časopisa za predškolce, sa zadacima koji po svojoj težini uveliko nadmašuju slične časopise u drugim zemljama svijeta, pripremaju dijete za upis u vrtić. Zabilježeni su i slučajevi podmićivanja, tj. pokušaji roditelja da svom djetetu novcem osiguraju pohađanje prestižnog vrtića.

Psihološke igre

Zbog dugoročnih planova za budućnost djece i opsesivne ambicioznosti kyoiku majki, njihova su djeca pod velikim pritiskom. Djetinjstvo kao simbol smijeha, radosti, igre, druženja s vršnjacima gotovo ne postoji. Potpuno je zanemaren individualni razvoj djeteta (njegovi osobni afiniteti, vrijednosti, želje, snovi), baš kao i emocionalni, društveni i tjelesni razvoj, kao i sve ono što nije izravno povezano s uspjehom polaganja prijemnih ispita za odgovarajuću školu.

Zbog smanjene fizičke aktivnosti kod takve djece često dolazi do prijeloma kostiju ili deformacija kralježnice, a zbog zanemarivanja dječjih potreba stvaraju se poremećaji pažnje, fobije, mucanje. Zbog stalnog osjećaja da nisu dovoljno dobri jer se moraju neprestano dokazivati, odrastaju s vrlo niskim samopouzdanjem. Ne znaju se družiti, a osjećaj ili empatija prema drugima se i ne potiče.

Naprotiv, poznato je, primjerice, da kyoiku majka upućuje dijete da uči u dnevnoj sobi kako bi u njegovoj sobi bio mrak. Kada djetetovi prijatelji sa svojim majkama prođu pokraj njihove kuće i vide mrak u njegovoj sobi, mislit će da dijete spava, a ne da uči. Kyoiku majka vjeruje da će to djelovati tako da drugo dijete manje uči jer se neće osjećati ugroženo od njenog djeteta. S takvim psihološkim igrama nije moguće razvijati empatiju, iskrenu komunikaciju, suradnju, timski duh...

Osim brojnih posljedica za dijete, ni kyoiku majci nije lako. Ona se potpuno poistovjećuje s djetetovim uspjehom ili neuspjehom, gotovo posve gubeći svoj identitet. Na primjer, često kupuje dva kompleta knjiga kako bi mogla u potpunosti pratiti što dijete uči, čak i kada nije fizički prisutna. Također, podrazumijeva se da srednjoškolci polažu prijemne ispite s majkama, koje tada ostaju u posebnim sobama, ali uvijek djetetu na usluzi, kako bi ga podržale zdravim obrokom, štitile ga od stresa, potpuno zanemarujući činjenicu da je najveći stres upravo njihov način odgoja od prvog dana rođenja.

Japansko ministarstvo prosvjete prepoznalo je opasnost pretjeranog pritiska na djecu i započelo reforme školstva. U pojedinim dokumentima učitelja na šaljiv je način rečeno da se kyoiku mame toliko bave zadaćama svoje djece da učitelji zapravo ne ocjenjuju djecu, nego majke. Zahvaljujući reformama, sada djeca u Japanu imaju više izvanškolskih aktivnosti, dulje odmore između satova, povećano vrijeme boravka u prirodi. S druge strane, model odgoja kyoiku majki sve je prisutniji u drugim dijelovima svijeta, posebno u SAD-u. Posljednjih godina pretjerana roditeljska ambicioznost, inzistiranje na pohađanju najprestižnijih škola, kao neka velika neman, sve više zahvaća i Europu.

A vi? Prepoznajete li se u pretjeranoj ambicioznosti u odnosu na svoje dijete? 

Zatrpavate li ga izvanškolskim aktivnostima koje nisu njegov odabir, nego odraz vašeg uvjerenja da je to najbolje za njegovu budućnost? Ili možda pronalazite opravdanje da mu vi „samo“ želite omogućiti ono što vi niste imali u djetinjstvu, ne razmišljajući mnogo o tome želi li to vaše dijete. Čije snove ispunjavate, svoje ili djetetove?

Zdrava ambicioznost. 

Stupanj samokontrole, tj. granica koja određuje gdje prestaje naše upletanje u djetetov život, a gdje počinje prostor u kojemu mu dopuštamo da se samostalno snalazi u svijetu – koristeći vlastitu glavu, pamet i znanje – ključno je za određivanje stanja je li roditeljska ambicioznost zdrava ili ne.

Mogućnost izbora. 

Za razliku od kyoiku majki, sagledajte svoje dijete u cjelini. Ono je jedinstveno, drugačije od drugih. Umjesto da od njega očekujete najbolje, društveno poželjne rezultate, usmjerite svoju ambicioznost na to da ono ostvari najbolje osobne rezultate, u odnosu na svoje želje i kapacitete. Ponudite mu izbor. Objasnite mu što sve može postići, upoznajte ga s različitim mogućnostima, a kada odluči, podržite ga u ostvarivanju te odluke. Također, osim na školski uspjeh, svoju ambicioznost možete usmjeriti i na to da vaše dijete bude što znatiželjnije, kreativnije, da bude veliki optimist, da ima razvijen smisao za humor, da bude što više okrenuto prijateljima, prirodi, zdravom životu.

Kolika je cijena djetinjstva?

Pojam „roditeljska ambicioznost“ podrazumijeva da ste vi kao roditelj ambiciozni u odnosu na dijete. Ali zašto ne biste vi kao roditelj bili ambiciozni u odnosu na sebe?

Mijenjajte svoje osobine, očekujte, tražite, zahtijevajte od sebe da budete što bolji. Svaka vaša unutarnja, dubinska promjena odrazit će se i na vaše dijete. Zašto se, na primjer, ne biste usmjerili na to da svoje dijete što bolje razumijete, da izgradite odnos pun povjerenja i da se često smijete?

Konačno, daju li napori koje ulažu kyoiku majke rezultate i kakve? One zaista uspijevaju svojim ekstremnim naporima upisati djecu u najbolje škole. Ali, mora li cijena koju pritom plaćaju i one i djeca biti tako visoka?

Je li opravdano da se u cilju planiranja budućnosti djece gazi preko konkurencije (koju predstavljaju neka druga djeca, koja su, također, nečija djeca), žrtvuje djetinjstvo, ali i roditeljska radost koja je u potpunosti zamijenjena posvećenošću obrazovanju.

Tamo gdje čovjek planira...

Hajdemo i mi pokušati gledati desetljeća unaprijed. Znamo da svaka generacija teži onome što nije dobila od svojih roditelja. Djeca kyoiku mama imaju obrazovanje u najboljim školama, ali ipak izrastu u nesigurne osobe, opterećene uspjehom. Logično je onda da će poželjeti ono što nisu pronašla kod svojih roditelja, odnosno, težit će vrijednostima kao što su stabilnost, samopouzdanje, razigrano djetinjstvo, igra s vršnjacima. Ima u tome velike ironije. Kyoiku mame ulažu golem napor za bolju budućnost svoje djece, a ta ista djeca će, kao odrasli ljudi, težiti povratku starim vrijednostima.

Izvor: Portal Oko